Opće bratstvo ljudskoga roda. Braća po zajedništvu u svetinjama

Don Ivan Bodrožić

Već je jedno od prethodnih promišljanja bilo posvećeno euharistiji s uvjerenjem da je bila pokazatelj bratskih odnosa među ljudima svih naroda i društvenih slojeva koje je stvorilo kršćanstvo vjerno svojemu učitelju Isusu Kristu. Kršćani su se osjećali braćom i kao braća u Božjoj obitelji imali su isti obiteljski stol koji im je pripravio Otac nebeski. No kako je presveta euharistija središnje otajstvo vjere, tako se njezino značenje za kršćanski život može promatrati s više strana. Jedna od njezinih bitnih obilježja je da je ona svetinja nad svetinjama, te one koji je blaguju povezuje u zajedništvo istih svetinja to jest omogućuje pravo zajedništvo u svetinjama – communicatio in sacris.

Euharistijska žrtvena gozba je dokaz da postoji communicatio in sacris, to jest zajedništvo u najsvetijim obredima i sadržajima. A gdje postoji communicatio in sacris pretpostavlja se i svako ostalo zajedništvo kojem je zajedništvo svetinja upravo vrhunac. Stoga ako je euharistijsko bratstvo kao zajedništvo u svetinjama najveći mogući stupanj zajedništva, onda je neophodno da euharistijskoj gozbi prethodi i međuljudsko zajedništvo. U tom smislu je Isus govorio o prinosu dara na žrtvenik, te ustvrdio da se prije treba izmiriti s bratom ako ima nešto protiv tebe, pa onda doći i prinijeti dar na žrtvenik (usp. Mt 5,23-24). No obveza pravoga zajedništva s braćom ostaje i nakon bogoštovnog prinosa, jer onaj tko je liturgijskim prinosom ostvario istinsko zajedništvo s Bogom, taj ima obvezu nastaviti u tom duhu živjeti i zajedništvo s ljudima.

Međutim, što se tiče istinskog zajedništva u svetinjama, ono nije bilo tako lako ostvarivo, jer nisu svi ljudi imali iste svetinje. Dok je za Židove vjera i odnos prema Božjim zapovijedima bila istinska svetinja, pri čemu nisu stupali u puno zajedništvo s nikim tko nije bio njihove vjere, dotle poganima nije bio problem uspostavljati zajedništvo u svojim 'svetinjama', to jest u štovanju kojekakvih božanstava. Dok je za pogane religiozno zajedništvo bilo društveno-političke naravi, za židovstvo je ono bila prevažna životna stvar. Doista, Židovi su se i u svakodnevnome životu nerado miješali s poganima, a pogotovo je bilo nezamislivo da se ostvari ikakav kontakt ili razmjena u štovanju svetinja. Dvije knjige o Makabejcima govore o sukobu židovstva s helenizmom i različitosti pogleda na svijet i na svetinje. A i sveti Pavao je umalo bio nastradao u Jeruzalemu jer su pomislili da je uveo u Hram Trofima Efežanina kojega su vidjeli s njime u gradu, te da je time oskvrnuo sveto židovsko mjesto (usp. Dj 21,27-29).

No Isus će napraviti zaokret, te će od svojih učenika očekivati da ne prave podjele na biološkoj ili nacionalnoj razini, već da se povežu u zajedništvo sa svima koji prihvate vjeru. Time su kršćani omogućili da se dogodi communicatio in sacris i s onima koji do tada nisu imali pristup božanskim svetinjama, to jest samome Bogu kojega je Izraelski narod častio kao triput svetoga. Upravo je Bog bio ta svetinja, a on je htio sve ljude uvesti u zajedništvo svoga života. No to zajedništvo nije se više događalo u građevni Hrama i po hramskim i drugim žrtvama, već je bilo zajedništvo u novom hramu, onom nerukotvorenom. Taj novi hram je hram Isusova Tijela po kojemu svi koji vjeruju imaju pristup živome Bogu. U tom hramu mu se mogu klanjati na najsavršeniji način, sukladno Isusovoj riječi da se istinski klanjatelji neće klanjati ni u Jeruzalemu niti na gorama po Samariji, već u duhu i istini (usp. Iv 4,21-24). Tim riječima Isus je naznačio novo bogoštovlje kojim će biti obuhvaćeni svi ljudi, jer će svi imati pristup Ocu i moći će mu se pokloniti kako dolikuje.

Kako je očito, Isus ne dovodi u pitanje činjenicu da se istinsko zajedništvo svetinja tiče samoga Boga, jer doista samo on može biti svetinja koja ujedinjuje ljude u zajedničkom štovanju i poštivanju vrednota. No to zajedništvo s Bogom se ne ostvaruje po tjelesnom, to jest biološkom ključu, već isključivo po duhovnom. Temelj tog zajedništva nije biološka pripadnost Božjem narodu, već ona duhovna koja se ostvaruje po vjeri. Zato je Isus naznačio i dokidanje Hrama i hramskih žrtava, jer je on dao svoje božansko Tijelo da bude novi hram kojega više nitko neće moći razrušiti, a u kojemu će svi narodi trajno održavati klanjanje Bogu u duhu i istini.

U hramu Isusova Tijela prinosit će se nova žrtva koja će Bogu biti ugodan miris, ali isto tako žrtva novog Božjeg naroda oko koje će se okupiti svi ljudi i narodi. Time što će svi ljudi i narodi dobiti pravo pristupa ovoj žrtvi, to jest zajedništvu Kristova Tijela i Krvi, ne znači da je itko imao pravo na nju po svojim naravnim kvalitetama ili zaslugama. Naprotiv, još više nego biološka naravna pripadnost starozavjetnom Božjem narodu, ovom narodu se pripada s naporom i darom nadnaravne vjere. Doista, pravo na euharistijsko zajedništvo se ne stječe na naturalistički način, to jest naravnim kvalitetama života, jednako kao što se pripadnost novom Božjem narodu ne ostvaruje biološki, već milosno. Isus je jasno dao do znanja da nije dostatna naravna pripadnost Bogu i njegovu narodu, već je neophodno nadnaravno prianjanje koje se ostvarivalo darom milosti. Pripadnošću novom narodu i sudjelovanjem u novom bogoštovlju ostvarivalo se zajedništvo u najvećim svetinjama koje je Bog darovao čovjeku. Zato se ovo kršćansko zajedništvo u svetinjama ostvaruje kao nadnaravno i nadnarodno. Nadnaravno jer nadilazi ljudsku narav, ali ujedno i nadnarodno, jer nadilazi pripadnost jednom narodu s pozicija naravne, biološke pripadnosti. Pripadnost koju svome novom narodu koju Gospodin želi i gradi je nadnaravna i nadnarodna jer izvire iz njegove milosti. A svi koji se otvore milosnom daru i njegovu pozivu imaju ravnopravni pristup u zajedništvo božanskog života koji sačinjava najveću svetinju vjernicima. U hram novog zajedništva gdje se prinosi božanska žrtva može pristupiti pripadnik bilo kojeg naroda, ako je zadovoljio duhovni ključ pripadnosti narodu Božjemu.

Svaki drugi oblik zajedništva bio je na nižoj razini. Dok nekada Židovi nisu uopće ulazili u kuće pogana, niti su rado primali pogane u svoje kuće, sada svi zajedno kao braća i vjernici ulaze uživaju puno zajedništvo. Dok je prije toga bilo nezamislivo ikakvo religiozno zajedništvo, to jest zajedništva u obredima i svetim sadržajima, sada vjernici i iz židovstva i iz poganstva imaju puno zajedništvo u božanskoj baštini. Zajedništvo koje ostvaruju za njih nije samo neka društveno politička kategorija kao što je moglo biti u poganskoj religioznosti, ali ni religiozno u smislu isključivosti prema drugima kao što je bilo u židovstvu, već je se počelo ostvarivati istinsko duhovno zajedništvo među svim ljudima koji su se počeli otvarati nadnaravnom Božjem daru.

Po tom daru svi koji su povjerovali u ostvarenje Božjih obećanja u Kristu postali su braća koja uživaju isto zajedništvo s Ocem, to jest po euharistiji primaju dar zajedništva u najvećim svetinjama. I kao što je nekada zajedništvo trebalo biti teološka i duhovna kategorija, ona to još više postaje za novi Božji narod, jer se novim zajedništvom nadilaze nacionalni okviri, a pruža se mogućnost svakom čovjeku da uživa puno zajedništvo s Bogom. I kao što je nekada za židovski narod istinsko zajedništvo bilo zajedništvo u svetinjama, to jest communicatio in sacris, sada postaje još više, jer nije samo biološko već je duhovno. Doista, po svetoj euharistiji kršćani žive istinsko bratsko zajedništvo svetinja, te se za njih može reći da su braća u zajedništvu svetinja, bez obzira što nisu iste krvi ni istog naroda. Tako je sam Bog po svome Sinu srušio sve nezdrave podjele i stvorio pretpostavku novog i cjelovitog zajedništva u svetinjama za sve ljude, čime je započela era novoga, nadnaravnog i milosnog bratstva koje izvire iz zajedništva božanskih svetinja.