Opće bratstvo ljudskoga roda. Svi braća i učenici istog Odgojitelja
Don Ivan Bodrožić
Pišući svoje znamenito djelo Odgojitelj, Klement Aleksandrijski će nastojati istaknuti koje je mjesto kršćana u odgojnom sustavu onoga vremena, to jest koja je njihova posebnost. Bio je svjestan da kršćani imaju što reći i da mogu doprinijeti ondašnjem sustavu. Ključ novosti koju Klement zastupa nalazi se u osobi Odgojitelja, Božjeg Logosa, Isusa Krista. U helenističkome društvu onoga vremena odgoj je bio povlastica i to samo nekolicine pojedinaca u društvu, dok drugi nisu imali pravo pristupa. Razlog tome je što se odgojem smatrale neke školske discipline ili pouke, za koje doista nisu svi ni bili nadareni, niti su imali mogućnosti slijediti ih. Jednako tako istovjetan pristup takvom odgoju u kreposti i istini imaju i žene. Odgoj i pouka u vrednotama i ispravnom nauku nije rezerviran samo za muškarce, već su i žene u stanju biti učenice Logosa: “Veoma prijazno prigrlivši tu plemenitu poslušnost, sebe predajemo Gospodinu. Privežimo najčvršće uže vjere u njega držeći da je ista krepost za muškarca i ženu. Ako je, naime, obojima jedan Bog, jednome je i drugome također jedan Odgojitelj. Jedna je Crkva, jedna ćudorednost, jedna čednost, opća ishrana, jedinstven brak. Sve je jednako: disanje, vid, sluh, spoznaja, nada, poslušnost, ljubav. Oni koji imaju zajednički život, zajednička im je milost, zajedničko spasenje. Njima je zajednička vrlina i odgoj.“ (Odgojitelj, I,4,10,1-2) Dakle, kako Klement vidi stvari, svi oni koji po stvaranju ili naravi baštine iste predispozicije, imaju i iste odgojne (spasenjske!) mogućnosti.
Kako je očito, za kršćane odgoj je pitanje izgradnje u kreposti: “Kažemo da je odgoj vođenje od djetinjega do kreposti.“ (I,6,16,1) Stoga je nešto sasvim drugo od onoga što poimaju Heleni koji se hvastaju svojim odgojem kao da su bolji od drugih, a da uopće nemaju istinskog odgojnog sustava, već samo određeni obrazovni sustav. Zato će Klement, kao čovjek koji je imao iskustvo i društvenog školskog odgoja jasno posvjedočiti da je kršćanski odgoj istinski odgoj jer se ne tiče znanja, već popravljanja duše, za što je zaslužan sam Logos: “Možemo ga nazvati jednim imenom Odgojitelj jer odgojitelj po sebi odgaja, a ne poučava. Doista mu je svrha dušu učiniti boljom, a ne da je pouči. Odgojitelj uvodi u razuman, a ne znanstven život.” (I,1,4) A razuman i krepostan život nisu nečija povlastica, već je riječ o Božjem pozivu upućenom svima po svome Logosu. Jer Logos – Odgojitelj je stvorio čovjeka, ali mu i oprašta grijehe, te ga i odgaja da ne griješi (usp. I,3,7,1). Bog koji ljubi čovjeka, ne ljubi parcijalno, već ljubi svakoga čovjek, to jest čovjeka kao takvoga, jer je čovjek po sebi vrijedan da ga se ljubi (usp. I,3,8,1).
Ovaj odgoj je kao takav univerzalan, jer svaki čovjek je potreban Božjeg odgojnog zahvata da se uputi u bolji život. U ondašnjem društvu samo su elite imale pravo i mogućnost na obrazovanje: uglednici su imali svoj odgoj, gnostici su se hvastali svojim znanjem, židovstvo je imalo odgoj utemeljen na Zakonu, te je u svemu tome bilo teško pronaći sponu koja bi ih mogla ujediniti, to jest autoritet koji bi mogao biti zajednički svima. Klement će istaknuti da kršćani po Logosu nude zajednički temelj na kojemu se mogu pronaći svi: kršćani nadilaze Zakon koji bijaše sa strahom, ali se podvrgavaju Logosu odgojitelju slobodne volje (Odgojitelj, I,31,1). Logos je onaj koji ne dijeli ljude, već ih ujedinjuje, što nije bilo jasno gnosticima koji su dijelili ljudski rod u tri kategorije: hilike, psihike i pneumatike (zemljani, tjelesni, duhovni), pri čemu su samo gnostici imali mogućnost spasenja, i to ne po daru Božjemu i suradnji s milošću, već po naravi. Drugima je takav dar bio osporavan. Klement, naprotiv, drži da svi jednaki koji su odložili putene požude pred Gospodinom, te svi imaju pristup spasenju (usp. I,31,2). Dok gnostici drže da svojim znanjem se sjećaju boljeg, nekadašnjeg života, te da se tim sjećanjem njihov duh kaje i uspinje, Klement će reći da se ljudski duh mora kajati za grijehe, te ih se odreći i od njih se krštenjem očistiti. Samo tako se može uspinjati prema vječnome svjetlu, što čine kršćani uspinjući se kao djeca prema svome Ocu (usp. I,32,1). Doista, vrlo je važno istaknuti da Klement uvijek ističe da se ovaj odgojni proces tiče svih ljudi, jer se tiče samoga Boga: “Logos koji savjetuje nadzire sve čine. Logos pak koji tješi liječi strasti. Ali svaki je Logos jedan te isti. On čovjeka trga iz naravne i svjetovne navike i odgaja za jedinstveno spasenje vjere u Boga.“ (I,1,2).
Ali ne samo da je potreban, već je važno istaknuti da je neophodan svima jer je svakom čovjeku moguće biti bolji. Na njega jednako pravo imaju djeca kao i odrasli. Pa čak postoji dužnost i zadaća da odrasli budu djeca u trenutku kad pomisle da im više ne treba. Doista, svima je neophodan jer se tiče spoznaje Boga. Zbog toga je kršćanski odgoj cjeloživotna zadaća, te ostaje trajna potreba svih ljudi da se cijeli život uče od samoga Boga, to jest da prihvate Logosa kao svoga Učitelja ostajući trajno njegova djeca i mladi, bez obzira na dob u kojoj se nalaze. O tome Klement izvrsno svjedoči stavljajući i pred ostale građane društva izazov kršćanskoga života: “Ako i oni malene poimaju u smislu jednostavnosti, a to je kudikamo bolje, veselimo se nazivu. Maleni su novi duhovni. To su oni koji upravo postadoše pametni u ostarjeloj nerazumnosti. Osvanuli su u savezu koji je nov. Bog se nedavno spoznao Kristovim dolaskom. 'Boga nije nitko upoznao ako ne Sin i kome je on objavio' (Mt 11,27). Mladi su u suprotnosti i za razliku od ostarjeloga naroda novi narod jer su naučili nova dobra. Nama pripada prednost mlade dobi. To je mladost što ne stari. U njoj smo uvijek u cvatu u odnosu na spoznaju. Uvijek smo mladi, uvijek blagi i uvijek novi. Treba da su novi oni koji su stekli udio na novome Logosu. Onaj tko je dobio dio na vječnosti, obično se upriličuje neraspadljivome. Zato je naziv djetinje dobi za nas proljeće života jer istina u nama ne stari i jer se istinom natapa naš način života.” (I,5,20,2-4)
A u ovom odgojnom procesu sudjeluju oba roditelja, i otac i majka. Majka je Crkva koja prikuplja dječicu (usp. I,5,21,1), a Otac je onaj nebeski. Njihova skrb i ljubav je jamstvo univerzalnosti, jer roditelji ljube svu svoju djecu, pa tako ni Otac ne odbacuje nikoga, već svakoga poziva i prima s ljubavlju: ”Sve što je slabašno i blago te mu zbog slabosti treba pomoć ljupko je, milo i ugodno. Bog takvima ne uskraćuje pomoć. Kao što očevi i majke rado gledaju – konji ždrebad, goveda sitnu telad, lav lavića, košuta lane i čovjek djetešce – tako i Otac svega prihvaća one koji njemu pribjegnu. Budući da ih je Duhom ponovno rodio za posinovljenje zna da su blagi. Samo njih ljubi, pomaže, za njih se bori i zato ih naziva djetešcem.” (I,5,21,2)
Svi oni, dakle, koji su iz svih naroda i podneblja, prihvatili ovaj univerzalni odgojni proces prihvaćaju dakle da su djeca Božja, te ujedno i braća međusobno. Svi imaju istog Odgojitelja i svi istu Očevu skrb i ljubav. Nebitna je njihova rasa i narod, dob i spol. Bitno je da se daju odgajati i oblikovati novi naroda koji se oblikuje spoznajom Božjom i njegovom ljubavlju, a za cilj ima ostvarenje kreposna života na zemlji i neprolaznu vječnost u nebesima. Bog nije pristran i u svojoj dobroti ne uskraćuje nikome svoje odgojne i odgojiteljske pomoći, ali je isto tako neophodno da oni koje je stvorio kao svoju djecu prihvate njegovu ulogu u svome životu. To znači da budu spremni na posinjenje, to jest postati međusobno svi braća i učenici u Božjoj školi. Nakon toga će ih on po svome Logosu odgajati do mjere savršenstva u ljubavi kakao bi im omogućio, svima bez iznimke koji ga prihvate za Oca, dostići baštinu nebesku.