Opće bratstvo ljudskoga roda. Svi braća u bolnici kod istog Liječnika

Don Ivan Bodrožić

Klement Aleksandrijski u svome djelu Odgojitelj predstavlja Isusa – Logosa ne samo kao učitelja koji poučava, već i kao liječnika koji iscjeljuje i liječi cijeli ljudski rod. A ljudski rod je bolestan, ne samo na tijelu, već prvenstveno u duši koja ima svoje sklonosti i slabosti, svoje strasti i odmak od Boga po grijehu. U tom smislu Klement je bio svjestan da ljudima nije dovoljno davati savjete i upute za ozdravljenje, već treba i napraviti zahvat, to jest treba dušu izliječiti od bolesti koja ju je zahvatila. Takav zahvat može izvesti samo kvalificirani liječnik, a to je bio božanski Logos.

Zato, po Klementu, postoji ona nedvojbena istina o ljudskom grijehu i grješnosti, strasti i slabosti, kojoj nitko ne izmiče, te je zato svim ljudima potreban liječnik. Jednako tako važna istina je da ljudima liječnik ne može biti čovjek, jer od grijeha može osloboditi samo Bog. A jer postoji 'sveopća solidarnost' u grijehu, onda je svima neophodno liječenje. Rečeno drugim riječima, svi ljudi su braća po tome što su sagriješili, te im svima treba liječnik: “Očito nam, dakle, treba Spasitelj jer smo bolesni, vođa jer smo zalutali, prosvjetitelj jer smo slijepi, izvor žive vode jer smo žedni: koji iz njega crpe neće nikada ožednjeti. Život nam treba jer smo mrtvi, pastir jer smo ovce i odgojitelj jer smo djeca. Međutim, cijelome ljudskom rodu treba Isus da se, neodgojeni i grešni, za kraj ne izvrgnemo kazni. Treba da se odvojimo od slame i stupimo u Očevu žitnicu. Vijača je u Gospodnjoj ruci. Njome se od pšenice odvaja pljeva.” (Odgojitelj, I,9,83,3) Očito je, dakle, da samo Bog može oslobađati od grijeha, te tako može postati Ocem novoga bratstva, to jest bratstva onih koji su izliječeni njegovim božanskim zahvatom. Ljudski pokušaji da se izliječe ostali su uvijek nedostatni i samo djelomični.

Mnogim ljudima, međutim, ne odgovara kad im liječnik ukaže na zdravstveni problem, no time što je napravio dobru dijagnozu, nije liječnik izmislio bolest niti je učinio da dotični bude bolestan: “Ogledalo nije ružnome zločesto jer ga pokazuje kakav je. Ni liječnik nije bolesnome zao jer mu priopćuje ognjicu. Liječnik nije uzrok vrućice već je protivnik vrućice. Isto tako nije neprijateljski onaj tko kori čovjeka bolesne duše. On, naprotiv, u nj ne unosi grijehe koji ne postoje, već pokazuje nazočne da otkloni takve oblike života.” (Odgojitelj, I,8,88,1) Klement kao da je htio reći da bi mnogi ljudi radije htjeli biti liječnici samima sebi, te sami sebi propisivati dijagnozu i terapiju. Očito im ne odgovara ova sveopća i sveobuhvatna Logosova dijagnoza, božanski jasna i precizna, jer ih ona poziva na obraćenje i novi život, na prianjanje uz istinu i Božju milost, što lijena i nemarna ljudska duša izbjegava.

Klement će se, dopuštajući mogućnost da netko sebe može smatrati zdravim, prisjetiti i Isusova nauka u Evanđelju gdje je rekao da ne treba zdravima liječnik (usp. Mt 9,12), no pri tome Gospodin doista nije mislio da ima onih kojima bi on bio suvišan, već je ukazivao na to da ima onih koji smatraju da im ne treba Božja pomoć, te im je samo htio reći da se ne trebaju ljutiti što se on druži s onima koji shvaćaju da im treba. A kada čovjek prihvaća da mu je Logos pravi liječnik, onda se prepušta njegovoj liječničkoj vještini kojom sigurno privodi dušu k spasenju: “Zdravima, dok je tako, nije potreban liječnik. Bolesnima je potrebita liječnička vještina. Tako je i s nama koji u životu bolujemo od sramotnih čežnja, prijetvornih neumjerenosti i ostalih upaljenja od strasti. Potrebit nam je Spasitelj. On pak ne primjenjuje samo blage lijekove nego i opore. Gorko kajanje straha zaustavlja izjedanje grijeha. Zato je strah, mada gorak, također spasonosan.” (I,9,83,2) Nabrajajući sramotne čežnje, neumjerenosti i strasti Aleksandrijski učitelj samo želi ukazati da nema nikoga tko je sasvim zdrav i da mu ne treba Božja medicina.

Klement će isto tako zaključiti da je božanski Liječnik čovjekoljubiv, to jest da su njegovi naputci i lijekovi doprinos stvaranju novoga stanja u koje čovjek može doći zahvaljujući Logosovoj pomoći: “Otuda, dakle, slijedi ozdravljenje od strasti. Odgojitelj po poticajnim primjerima ohrabruje dušu. Pomoću čovjekoljubivih naputaka kao kakvim blagim lijekovima oboljele upravlja prema potpunoj spoznaji istine. Zdravlje pak i spoznaja nisu isto. Jedno dolazi od učenja, drugo od iscjeljenja.” (I,1,3,1) A božanski Logos je jedini kadar i kvalificiran ljudima dati kako spasenjsko znanje, tako i pravo iscjeljenje. Iz svega bi se onda dalo zaključiti da sam Bog poziva ljude i na zajedništvo spasenja u ambulanti ili bolnici u kojoj je Logos pravi liječnik, jer nema toga čovjeka koji se sam od sebe može osloboditi grijeha.

Premda su grčki filozofi držali da mudrost može dušu osloboditi od strasti, no uvijek se postavljalo pitanje u kojoj mjeri. Kao i pitanje o kojoj je mudrosti riječ. Ljudi su na naravnoj razini, istina, dolazili do određene kontrole nad svojim naravnim moćima i sposobnosti, mogli su doći i do određene kreposti ili uzdržavanja od strasti, ali nikada to nisu mogli cjelovito se izliječiti i potpuno se osloboditi od grijeha, to jest iscijeliti i tijelo i dušu: “Po Demokritu 'liječništvo iscjeljuje tjelesne bolesti, a mudrost dušu oslobađa od strasti'. Dobri Odgojitelj, Mudrost, Očev Logos, čovjekov Stvoritelj, brine za cijelo stvorenje. Liječnik koji liječi sve bolesti iscjeljuje čovjekovo tijelo i dušu.” (Odgojitelj, I,2,6,2) Klement ipak ne previđa istaknuti da je prvenstvena uloga božanskog Liječnika da odgaja, iscjeljuje i spašava dušu: “Postoji, dakle, naš Odgojitelj. To je Logos. On savjetima iscjeljuje od strasti koje su protivne naravi duše. Inače se u strogome smislu riječi pomoć bolestima tijela naziva liječničkom. Ta se vještina uči ljudskom mudrošću. Očev je pak Logos jedini liječnik ljudskih duševnih slaboća. On je izbavitelj i sveti iscjelitelj oboljele duše.” (Odgojitelj, I,2,6,1)

Klement će dodati i još pokoji detalj kojim tumači na koji način Logos liječi dušu: “Spasitelj, dakle, dušu liječi u njoj samoj po zapovijedima i po milosnim darovima: po zapovijedima možda uz čekanje, a po milostima jer je bogat veli nama grešnicima: 'Opraštaju ti se grijesi' (Lk 5,2).“ (Odgojitelj, I,2,6,4) A kad ovaj evanđeoski tekst pokušamo razumjeti u kontekstu drugih tekstova i sveukupne poruke Evanđelja, onda je razvidno da je samo Bog vlastan otpuštati grijehe. To jest jedino on može iscijeliti dušu i dati joj život vječni. Samo on kao Liječnik postaje temeljem novoga zajedništva ljudskoga roda koji nadilazi zaraženo stanje slabosti i grijeha, te oblikuje novi nezaraženi ljudski rod koji se ujedinjuje na bazi iscjeljenje koje mu podaruje Spasitelj.

Tako su svi ljudi braća po činjenici izloženosti istoj bolesti, te su svi poradi toga potrebni lijeka i liječnika. No njihove bolesti ne može izliječiti bolesni i zaraženi čovjek koji ne može ni sebi pomoći, već njihove bolesti može iscijeliti samo božanski Logos, Spasitelj koji poradi toga i dolazi na svijet. Tko želi ozdraviti i potom oblikovati novi ljudski rod izliječen od virusa grijeha i nepodložan zarazama slabosti, treba doći u ambulantu, to jest bolnicu kod ovog liječnika. Ta bolnica je Crkva u kojoj se po sakramentima primaju milosti i darovi iscjeljenja i spasenja duše, te se u njoj oblikuje novo bratstvo u kojem su braća svi ljudi koji su shvatili važnost vjere i božanskog lijeka koji je Logos donio među ljude. A budući je samo on kadar liječiti ljudske duše, samo on je sposoban izvršiti preobrazbu ljudskog roda i od bolesnog čovječanstva u svome čovjekoljublju stvoriti novo čovječanstvo izliječeno od grijeha i slabosti, strasti i požude. I kao što je ljudski rod bio 'solidaran' u grijehu kojemu nije nitko izmakao, tako je po Božjem daru dobio Liječnika bez kojega se nitko ne može izliječiti. Upravo je taj Liječnik i njegova bolnica – Crkva temelj nove solidarnosti, ali ne više u grijehu već u milosti, ne više u bolesti, već sada u ozdravljenju. No ostaje, međutim, i jedna zadaća svakom čovjeku: približiti se tom božanskom Liječniku koji je kadar liječiti ljudsku dušu, te zamoliti izlječenje i tako se pridružiti njegovu narodu i pribrojiti broju spašenih u vječnosti.