Traži

Opće bratstvo ljudskoga roda. Braća po krvi

Tema općega bratstva ljudskoga roda nije samo jedna od važnih tema današnjeg Učiteljstva Crkve i suvremenoga društva, već je to pitanje bilo aktualno i u prvim stoljećima kršćanstva u iskustvu i nauku prve Crkve. O tome, u nizu emisija utorkom, za Vatican News govori don Ivan Bodrožić, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu

Don Ivan Bodrožić

Kad se govori o bratstvu, onda ono u naravnoj kategoriji pretpostavlja bratstvo po krvi, kako se to kaže. Braća su oni koji su potekli od istih roditelja, to jest koji su iste krvi. Ta dimenzija je bila snažno izražena u Starome zavjetu, te je židovski narod priznavao samo one koji su njemu pripadali biološki kao potomstvo Abrahamovo, dakle bili su braća po zajedničkoj krvi. To je nosilo preciznu odgovornost za vlastitu braću po krvi: ne samo da se nije smjelo prolijevati njihovu krv, već je počesto postojala i dužnost krvne osvete, a najveći dar koji je netko mogao dati je krv za svoga brata. Osim toga, vrlo važni savezi između Boga i naroda, a i među ljudima, bili su pečaćeni upravo krvlju.

No Isus je svojim naukom i djelovanjem mijenjao 'krvne' odnose i postavio nove zakonitosti krvnoga srodstva, to jest bratstva. Tako je, naime, rekao da će njegova prisutnost utjecati na podjele i na rastakanje krvne obitelji i zajedništva koje je počivalo samo na krvi: “Brat će brata i otac dijete predavati na smrt. Djeca će se dizati protiv roditelja i predavati ih da ih ubiju. Svi će vas zamrziti zbog mene, ali tko ustraje do kraja, spasit će se.” (Mt 10,21-22) Dakle, on i njegov život bit će povod da najbliži srodnici podignu ruku jedni na druge, te pokažu koliko je krhko njihovo zajedništvo i bratstvo, te da će vjera u njega dovesti u pitanje i ugroziti to što je bilo građeno na naravnim temeljima. No on nije ljude razjedinio jer ih je htio razjediniti, već im je donio nove vrijednosti koje su bile uzrok čak prolijevanja krvi među braćom, pri čemu su njegovi učenici bili žrtve, a ne počinitelji krvoprolića. On je samo pokazao da je neodrživo bratstvo koje se temeljilo na starim odnosima grijehom zaražene naravi.

No osim što je Isus bio uzrok narušavanja naravnih odnosa, jer ranjena narav nije mogla više biti pouzdan temelj ljudskoga zajedništva, Isus je uspostavio novo zajedništvo koje se temelji na Bogu, to jest na vršenju njegove svete volje: “Dok Isus govoraše mnoštvu eto majke i braće njegove. Stajahu vani tražeći da s njime govore. Reče mu netko: ‘Evo majke tvoje i braće tvoje, vani stoje i traže da s tobom govore.' Tomu koji mu to javi on odgovori: 'Tko je majka moja, tko li braća moja?' I pruži ruku prema učenicima: ‘Evo, reče, majke moje i braće moje! Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka.’” (Mt 12,46-50) Tim riječima Isus naviješta novo bratstvo, novo rodbinstvo, to jest nove 'krvne odnose' koji mogu biti temelj za čvršće zajedništvo i istinsko bratstvo, ne više nestalno i nestabilno poput onog naravnog. S Isusom nije više brat samo onaj tko je iste krvi i potekao od istih naravnih roditelja, već onaj tko je božanske krvi, to jest potekao od Oca nebeskoga. Brat je onaj koji čuva božanske vrijednosti vršeći volju Očevu i njima gradi bolji svijet. Istinski brat je onaj koji priznaje Boga za Oca, onako kako je to objavio Božji Sin Isus Krist, čime se onda uspostavljaju novi odnosi među ljudima, koji se onda čvrsto povezuju božanskom snagom u novo čovječanstvo po Bogu i Bogom oblikovano.

Jasno je stoga kako je prva kršćanska zajednica s ponosom živjela ovo novo bratstvo koje je do punine doveo naš Gospodin, a kojemu je u temelje postavio svoju božansku krv prolivenu na križu. Ovo novo bratstvo je bratstvo duhovne naravi, te postaje istinsko duhovno srodstvo. Brat je prvenstveno onaj koji prima Očeva Duha, koji je u zajedništvu s jedinorođenim Sinom Očevim, to jest koji njeguje istu vjeru, ufanje i ljubav. Brat je onaj tko je obilježen krvlju Kristovom i koji se njome hrani kao hranom života vječnoga, te na taj način ima istinsku odgovornost za prolivenu krv. Po krvi Kristovoj ovo bratstvo postaje jedinstveno i neponovljivo, neizrecivo i neraskidivo, kao pravo krvno srodstvo s Bogom i kao pravi i savršeni krvni savez, koji je u tolikoj mjeri savršeniji od drugih u kolikoj mjeri je Kristova božanska krv savršenija od svake druge krvi savezâ koji su se do tada sklapali.

A iz ovog krvnog srodstva s Bogom rađa se i gradi novo bratstvo među ljudima, bratstvo kojemu nema premca. Kršćanski život stoga postaje život utemeljen na Kristovu krvnom savezu, te kao takav je odraz tog konačnog i trajnog saveza. A jer je taj krvni savez potpuno savršen, onda mu nema dopune ni izmjene, te jednako tako nema novoga i savršenijega ni punijega bratstva od onoga koje se uspostavlja među kršćanima. Blagujući svakodnevno Kristovu krv kršćanin je pozvan živjeti i međusobno ljudsko zajedništvo sa svom braćom i sestrama koji blaguju od istoga Kruha i piju iz iste čaše Kristova saveza. Oni koji piju iz iste čaše krv Kristovu doista moraju biti jedno, te odgovorno živjeti novo duhovno srodstvo. Po krvi Kristovoj kršćani su veći srodnici međusobno, premda iz različitih obitelji i naroda, nego oni koji su potekli od iste biološke krvi. Poradi tog srodstva oni svojom krvlju odgovaraju i jamče jedni za druge, kao što je i sam Bog jamčio krvlju svoga Sina za spasenje sve svoje djece. Kao što je Bog za nas odgovarao krvlju i izmirio nas sa sobom krvlju svoga Sina, tako isto i kršćani svojom krvlju trebaju jamčiti za izmirenje svih ljudi s njime. U tom duhu, premda skupljeni iz tolikih naroda, kršćani su se zvali braćom i sestrama, jer ih je takvima učinio zajednički Otac.

Vjerujući ono što je zapisao sveti Pavao u 1 Kor 10,16: “Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove?”, prvi kršćani će živjeti ovo zajedništvo kao istinski bliski srodnici i kao dionici božanskog života. U Euharistiji će prepoznati krv novoga saveza, sukladno onom što je Isus rekao na posljednjoj večeri. Hraneći se njome, primit će je u svoju krv, koja će biti pročišćena krvlju Kristovom, te u konačnici produhovljena za novo duhovno zajedništvo. Iz snage Kristove krvi stvarat će se potom i novo međusobno zajedništvo i novi bratski odnosi, ne više postavljeni na logici zemaljskih probitaka, već na težnji k vječnom spasenju. Svjestan odgovornosti za svakog vjernika koji se ucijepio u ovo novo bratstvo i postao krvnim srodnikom sa samim Bogom, sveti će Pavao reći: “Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom.” (Dj 20,28) Na drugome mjestu će reći da je Bog Krista Isusa izložio da bude krvlju svojom pomirilište po vjeri (usp. Rim 3,25). A sveti Ivan u knjizi Otkrivenja piše maloazijskim Crkvama, onda odaje počast Isusu Kristu “koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha” (Otk 1,5). Na drugom pak mjestu u nebeskom viđenju zapisa novu pjesmu koja se pjeva Jaganjcu u nebu gdje se kaže: “Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga ljude iz svakog plemena i jezika, puka  i naroda, učinio si ih Bogu našemu kraljevstvom i svećenicima.” (Otk 5,9-10)

Time sveti Ivan svjedoči da je Krist svojom krvlju oblikovao novi narod koji više nije definiran uskogrudno i biološki, već je bio univerzalno okupljen iz svih naroda i plemena, iz svakog puka i jezika, u jedan novi narod i u novo Božje kraljevstvo. Kristova krv je postala temelj tog novog naroda u kojemu su svi članovi doista braća, jer im je isto božansko ishodište, ali i isti smisao i cilj života, kao što im je istovjetno i sredstvo kojim su postali djeca Božja, a braća međusobno, presveta krv Kristova. Kršćani su stoga braća po krvi Kristovoj, što je mnogo uzvišenije i snažnije nego da su braća po krvi tjelesnoj.

21 ožujka 2023, 13:41