Opće bratstvo ljudskoga roda. Braća oko istoga stola

Don Ivan Bodrožić

U svakodnevnome životu istinsko zajedništvo obitelji se pokazuje blagovanjem za obiteljskim stolom. Roditelj ne bi bio pravi roditelj, ako ne bi težio k tome da svu svoju djecu sjedne za obiteljski stol, jednako kao što ni djeca ne bi bili u pravom smislu braća i sestre ako ne bi uživali neposredno zajedništvo blagovanja s roditeljima oko istog zajedničkog stola. Imajući u vidu veliko značenje gozbenog karaktera ljudskog zajedništva, slično će se događati i u religijskom kontekstu. Gozbe će postati važan sastavni dio religioznih rituala u mnogim religijama. Isto vrijedi i za narod Izraelov koji također kao dio svoga obrednika ima gozbe poput pashalne večere, ili pak poput gozbe na Sinaju kada se sklapao savez s Gospodinom.

Upravo zato jer je gozba izražavala najveći stupanj zajedništva među ljudima, nije svatko stjecao pravo na takvo zajedništvo. Poznato je bilo da Židovi nisu niti u svakodnevnom životu ulazili u kuće pogana, jer bi ih to onečistilo, a kamoli da bi s njima sjedali na gozbe, a osobito ne na gozbe vjerskog karaktera. Tako ni pashu nije mogao blagovati nitko tko nije bio obrezan. Štoviše, to bi bilo nezamislivo, jer Židovi s poganima nisu komunicirali niti u redovitim ljudskim okolnostima, a tim manje bi poganima davali pravo da nazoče njihovim obrednim gozbama. Jer za Izraelce obredno blagovanje bilo je i znak i sredstvo zajedništva s Bogom. No za takvo zajedništvo je trebalo ostvariti određene preduvjet, koje su u tom trenutku ostvarivali samo Židovi kao Božji izabrani narod koji je vjerom i obrezanjem ispunio preduvjete za takvo zajedništvo.

Ali već će Bog po prorocima ukazati na poteškoću nedostatka zajedništva sa svim ostalim narodima, te će izraziti želju da sa svima uđe u tako prisno i neposredno zajedništvu u kojem će svi moći blagovati jela koja im on kao Otac svih priredi. Tako će prorok Izaija navijestiti: “Gospodin nad vojskama spremit će svim narodima na ovoj gori gozbu od pretiline, gozbu od izvrsna vina, od pretiline sočne, od vina staložena.” (Iz 25,6) Slično se može čitati i kod proroka Malahije 1,11. 14.

Isus će, međutim, napraviti zaokret u odnosu na židovstvo, ali će biti ispunjenje Izaijina proročanstva. On će dati svim ljudima mogućnost da uđu u gozbeno zajedništvo koje je Izaija najavljivao, a bilo je nemoguće ostvariti u židovstvu zbog krutog zakonodavnog pristupa i obveze požidovljenja obrezanjem. Isus će svim ljudima omogućiti pristup istome Ocu, jer će ukloniti obvezu obrezanja, no s druge strane zadržati će onu bitnu obvezu, a to je vjera. Jer Bog je po vjeri i krsnoj vodi čistio i pripremao srca svih ljudi i naroda za trenutak takvoga zajedništva da su potom mogli pristupiti i njegovu stolu, to jest božanskoj hrani koja daje besmrtnost.

Već je Didahist koncem prvoga stoljeća posvjedočio o sakramentalnoj stezi Crkve, to jest da samo kršteni mogu pristupati svetoj euharistiji: “A od vaše euharistije neka ne jede i ne pije nitko osim onih koji su kršteni u ime Isusovo. O tome je Gospodin rekao: Ne dajite svetinje psima.” (9,5) Vidimo, dakle, da se dogodila i promjena u odnosu prema židovskoj praksi. Sada su gozbenom zajedništvu s Bogom mogli pristupiti pripadnici svih naroda bez iznimke, ali je ipak ostao jedan preduvjet. Taj preduvjet je bilo krštenje koje je ispiralo dušu od grijeha i činilo je čistom za susret s Bogom. Tko se dao očistiti vjerom i krštenjem, taj je mogao pristupiti svetoj euharistiji, čime je pao monopol jednoga naroda, kao i barijera obrezanja koja je razdvajala jedne od drugih, dajući jednima pravo pristupa, a drugima niječući. Sada je pred svim ljudima bila identična situacija: svi su s istim pravom mogli kao djeca Božja pristupiti euharistijskom stolu. Svima je bio isti preduvjet: vjera i krštenje. No jednom kršteni, svi su imali jednak status, status djece Božje i pravo na hranu koju je sam Bog pripremao za stolom svoje obitelji u svetoj Crkvi koja je njegova kuća.

A kao djeca Božja svi su ljudi onda bili međusobno i braća, te su euharistijski susreti prve kršćanske zajednica bili susreti na kojima se živjelo i ostvarivalo sveopće bratstvo svih ljudi. Njihovo bratstvo je bilo utemeljeno u Bogu, a potvrđeno zajedništvom oko istoga stola, od kojeg su svi blagovali identičnu božansku hranu bez obzira na nacionalnu pripadnost. Jednako tako bez obzira na dob ili spol, ili socijalni status, kršćani su na svojim euharistijskim sastancima bili uistinu braća koja su sve dijelila. O tome će posvjedočiti i sveti Justin kada govori da su se doista svi po krštenju osjećali braćom, što je znak da su među kršćanima bile dokinute nacionalne i socijalne, dobne i spolne razlike, obrazovne i kulturološke. U svojoj Prvoj apologiji ovako veli: “Mi, pošto onog tko je svoju vjeru posvjedočio i prigrlio naš nauk tako operemo, odvodimo ga onima koje zovemo braćom na mjesto gdje su okupljeni da zajednički žarko molimo i za sebe, i za onog što je prosvijetljen, i za sve druge gdje god se nalazili, da budemo dostojni spoznati istinu, te da se po djelima nađemo kao oni koji ispravno žive i obdržavaju zapovijedi pa postignemo vječno spasenje.” (65,1)

Kad je riječ bilo o primanju Kristova Tijela svi su, dakle, imali jednako pravo ako su pripremili dušu na način na koji je Kristu predvidio da se pripremi, a to je vjerom i krsnom vodom. Oni koji su postali djeca Božja i braća međusobno, pristupali su bratskom susretu koji je bio bratski u najuzvišenijem smislu riječi. I o tome će biti znakovite Justinove riječi: “Zatim se onome što bratskom skupu predsjeda donosi kruh te čaša vina i vode; kad ih primi, uzdiže hvalu i slavu Ocu svijeta u ime Isusa i Duha Svetoga, i dugo ga blagoslivlje za darove što ih je dobrohotno udijelio.” (65,3)

Euharistija je doista bila takav bratski skup jer je bila dokaz sveopćeg bratstva, ali i sredstvo učvršćivanja bratskog zajedništva ljudskoga roda. Takvo bratsko zajedništvo je nastalo na Kristu i sakramentu krštenja, a do kraja se ostvaruje bratskom blagovanje upravo njegova Tijela kojim se učvršćuje tijelo Crkve koja okuplja ljude iz “svakog plemena i jezika, puka i naroda”. Osim toga, kršćanska vjera snagom euharistijskog zajedništva razbila je i ondašnje socijalne klasne pregrade i učinila mogućim ono što je bilo u ondašnjoj kulturi nezamislivo, a to je da gospodar i rob sjednu za isti stol. I ne samo to, ona je bila motivacija imućnima da odvajaju od svojih dobara i skrbe za sirotinju.

Kako vidimo iz svjedočanstava prve Crkve, Krist je svim ljudima omogućio da budu djecom Božjom i braćom, pozivajući ih ujedno za isti bratski stol njegova Tijela i Krvi koji je dokidao sve razlike a uvodio ih je u puno zajedništvo s Bogom, kao i ono međusobno sa svim ljudima. Nitko nikada nije napravio takvu revoluciju zajedništva i bratstva kao što su kršćani živjeli po presvetoj Euharistiji.