Opće bratstvo ljudskoga roda. Ljubav spona bratskog zajedništva

Don Ivan Bodrožić

Prva kršćanska zajednica je u praksu provodila činjenicu da je sam Bog po svome Sinu sve ljude učinio braćom. No ova činjenica se nije ostvarivala tek tako sama po sebi, jer, uostalom, ni Božji Sin nije bez napora izvršio djelo spasenja kojim je ljude združio s Bogom, ali i međusobno učinio braćom. Time što ih je svih učinio djecom Božjom, učinio je da se svi međusobno osjete braćom i sestrama. Ova činjenica koja je se u Kristu objavila kao istina o Bogu i njegovoj ljubavi za čovjeka, međutim, pretpostavlja i svojevrsni napor sa strane čovjeka, jer nitko tek tako spontano ili mehanički ne može biti brat s nekim drugim. Za takvo što doista treba uložiti sav napor svoga bića kako bi se ostvarilo univerzalno bratstvo koje nadilazi samu ljudsku narav, jer u ljudima postoji i mnogo otpora prema toj potrebi, ali i projektu koji je bio Božji iskonski projekt od početka svijeta, zadan Božjom željom i naumom da stvori čovjeka kao svoje ljubljeno stvorenje koje može biti nazvano čak njegovim djetetom, to jest da stvori ljude kao skladnu bratsku zajednicu u kojoj žive puno zajedništvo ljubavi i mira.

Na žalost, ljudi su se odali grijehu, te su time, onečistivši sebe, ugrozili Božji plan njihova zajedništva. Zato je trebao veliki napor da se uklone sve prepreke njihovu zajedništvu. Te prepreke čovjek nije mogao ukloniti, već samo Bog svojom mukom i žrtvom na križu. Ali iza takve žrtve očituje se Božja ljubav, jer ljubav je jedina kadra očistiti sve ljudske nečistoće, te u biti Kristova krv očituje veliku Božju ljubav koja je potekla iz Gospodinova tijela i oprala svijet. Sveti Ivan će o tome posvjedočiti: “Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo.” (1Iv 3,1) Nema sumnje, dakle, da su vjernici po daru Božjemu postali njegova djeca i s ponosom se tako zovu.

Kristov spasenjski čin, ma koliko u sebi sadržavao sve što treba za ostvarenje pravoga bratstva među ljudima, bio je temelj na kojemu svaki vjernik treba graditi svoje osobne odnose prema drugim ljudima. Dar spasenja kojim obdaruje čovjeka samo je polazišna točka od koje svatko treba poći prema Bogu i prema braći ljudima. Zato je svakome ostala obveza ostvariti i ostvarivati pretačući u vlastiti život Kristove darove i zasluge, to jest međuljudske odnose pretvoriti u bratske snagom iskrene ljubavi koja dolazi od Boga. U tom duhu će sveti Ivan i upozoriti da se ne može ljubiti Boga kojega se ne vidi, ako se ne ljubi brata kojega se vidi (usp. 1 Iv 4,20), to jest reći će da nije od Boga tko ne ljubi brata (usp. 1 Iv 3,10) ili pak ako je Bog ljubio nas i mi smo dužni ljubiti jedni druge (1 Iv 4,11). U ovim i tolikim drugim odlomcima sveti Ivan pokazuje da je ljubav jedina snaga i supstanca koja može ljude pretvoriti u braću, to jest jedini vezivi materijal koji ih može povezati u istinsko bratsko zajedništvo. Naravno, da nije riječ o bilo kakvoj ljubavi, već o onoj istinskoj Božjoj ljubavi, jer, kako će i sam i reći, Bog je ljubav, a jedino on može ujediniti ljude da budu braća, to jest njegova ljubav postaje spona bratskog zajedništva. Tko istinski želi biti jedno, pozvan je prihvatiti Božju ljubav i potom je živjeti prema vlastitoj braći. Mora učiniti napor ljubavi kojim će preoblikovati sebe i učiniti se dostojnim pravoga zajedništva s drugima. Samo Božja ljubav nas čini prikladnima za zajedništvo i snaga je koja pročišćava ljudsku narav, te iz ljudi odstranjuje sve ono što je Boga nedostojno, te na taj način stvara pretpostavke za neposredno i bezinteresno zajedništvo s braćom.

Takav korjeniti stav svetih apostola i apostolske zajednice prvih vremena nastavili su živjeti i svjedočiti naraštaji prvih kršćana i u postapostolskim vremenima. U tolikim 'miješanim' zajednicama, u kojima su zajednicu vjernika tvorili pojedinci iz različitih društvenih slojeva, narodnosti, dobi, obaju spolova i raznolikih sposobnosti, postojalo je nešto što je činilo da se dokinu sve razlike te da se svi osjete jedno i jedan u Kristu, kako će još i prije posvjedočiti i sveti Pavao (usp. Gal 3,28). Slično će razmišljati i sveti Ignacije Antiohijski u svojim pismima koja piše nekim maloazijskim Crkvama. Već u uvodu svojega Pisma Efežanima istaknuti će da je Efeška Crkva bila prije vjekova predodređena za vječnu i nepromjenjivu slavu i postojano zajedništvo koje se ostvaruje voljom Oca i Isusa Krista. Doista, pravoga zajedništva koje povezuje osobe u jednoj Crkvi nema bez vječne volje Božje, koja se u Isusu Kristu provela u vremenu. Ignacije, svjestan odakle dolazi izvor crkvenog zajedništva, koje je istinsko bratsko zajedništvo koje je Bog odvijeka htio za ljudski rod, nastavlja ovako: “Primih tvoje u Bogu predrago ime, koje ste vjerom i ljubavlju u Kristu Isusu, našemu Spasitelju, stekli po prirodnomu pravu (jer ste kao nasljedovatelji Božji i ponovno oživljeni u njegovoj krvi izvršili savršeno bratsko djelo.” (Efežanima 1,1)

Ovaj veliki pastir prve Crkve jasno ističe kako su efeški vjernici vjerom i ljubavlju u Kristu Isusu izvršili savršeno bratsko zajedništvo. Ali ne na apstraktan, teoretski, intelektualni i sterilan način samo putem ideja poput neke filozofske škole, već na vrlo konkretan način po krvi Kristovoj. Savršeno bratsko djelo se ne može ostvariti bez spasiteljskog i otkupiteljskog djela Isusa Krista, to jest bez ljubavi Božje koja je upravo u njegov spasenjskom djelu izlivena na ljudski rod. A jer su oni uzvraćali zdušno na poticaje Božje, bili su vidljivi duhovni plodovi u njihovoj zajednici. Jedan od takvih plodova je međusobno poštivanje i zajedništvo biskupa, svećenika i vjernika, koje Ignacije slikovito uspoređuje sa zborom čije jedinstvo ovisi o ljubavi koja se potom očituje u dobrim djelima: “Stoga se trebate slagati s biskupovom voljom, kao što i činite. Vaše se dično, Boga dostojno svećenstvo sljubilo s biskupom kao strune s kitarom. Zato se u vašoj slozi i u skladnoj ljubavi opijeva Isus Krist. A i svaki od vas neka bude zbor da suzvučni u slozi, u jedinstvu primate Božju melodiju i jednoglasno po Isusu Kristu pjevate Ocu, da vas čuje i po dobrim djelima prepozna da ste udovi njegova Sina. Valja vam, dakle, biti u neoskvrnjenu jedinstvu da biste zauvijek bili Božji dionici.“ (Efežanima 4,1-2)

Prema Ignaciju, neoskvrnjeno jedinstvo vjernika pokazuje da je u njima učinkovito djelo Kristovo, to jest djelo Božje ljubavi kojim je Bog odvijeka sebe odlučio predati čovjeku. Ako od vjernika očekuje da budu udovi Sina Božjega, onda očekuje da ljube onom ljubavlju koju su od njega primili, jer se jedinstvo među ljudima savršeno postiže isključivo ljubavlju Božjom, a dobra djela su samo potvrda aktivne i neizrecive ljubavi koja ljude združuje s Bogom, te su pokazatelji osjećaja koji vladaju u Kristovim vjernicima.

Sve govori o tome kako su vjernici dopustili da ljubav Božja u njima bude glavni pokretač cijeloga života, pri čemu je upravo nova stvarnost međusobnih odnosa potvrda autentičnosti ljubavi koja im dolazi od Boga, a oko koje se sami trebaju i osobno angažirati: “Sve to dobro znate ako u Isusu Kristu imate savršenu vjeru i ljubav koje su početak i svrha života: početak je vjera, a svršetak ljubav. Obje u jedno združene Bog su, a sve ostalo što vodi čestitosti iz njih proizlazi. Nitko tko ispovijeda vjeru ne griješi niti tko ima ljubavi mrzi. Po plodu se stablo poznaje. Tako će se i oni koji ispovijedaju da su Kristovi po svojim djelima poznati. No ovdje se ne radi o ispovijedanju vjere, nego da se svatko nađe u njezinoj snazi sve do kraja.“ (Efežanima XIV,1-2)

U tom Ignacijevu tekstu se prepoznaje da sav vjernički život, prema iskustvu prve kršćanske zajednice, proizlazi iz vjere i ljubavi, bez kojih ne bi bilo ni pravog bratskog zajedništva, jer ne bi bilo pravog djelovanja motiviranog ljubavi Božjom. Ljubav je brisala sve granice među ljudima, činila ih suobličenima Bogu, te ih je motivirala za vjerodostojan bratski život, te bila i njihova najčvršća spona. To iskustvo o kojem svjedoči prvo Crkva bez daljnjega vrijedi i danas. Pravoga bratstva među ljudima nema bez prihvaćanja Božje ljubavi koja oblikuje ljude i pretvara ih u braću sposobnu djelima potvrditi svoju bratsku svijest i prihvatiti odgovornost za braću darujući se za njih da dođu do prave spoznaje i svrhe svoga života.