Opće bratstvo ljudskoga roda. Braća po Logosu

don Ivan Bodrožić

Braća po Logosu
 

Dokazujući kako je cijeli ljudski rod jedno jer svi imaju udjela na razumnosti to jest svi posjeduju razumsku narav, sveti Justin je nužno morao skrenuti pozornost i na izvor zajedništva ljudskoga roda, a to je sam Krist. On je, kako veli Justin, punina Logosa, dok drugi umnici ovoga svijeta poput Platona, Sokrata i drugih filozofa posjeduju tek dio. Na tragu takve tvrdnje i svako ljudsko zajedništvo ima ishodište u Logosu iz kojega primamo najuzvišeniji naravni dar, a to je dar razumnosti. Logos je izvor razumnosti, te trajno potiče ljude na razuman život. A razuman život je, smatra Justin, život po Logosu, te što više živimo po njemu, to smo njemu sličniji, a međusobno više braća, više razumni i više ljudi. Upravo punina Logosa, dakle Logos sam, omogućuje zajedništvo među ljudima na najuzvišenijoj razini. Da nije njega, onda bi ljudi bili braća samo po tjelesnosti, to jest biologiji, po krvi i srodstvu, po sposobnosti i probitku, po spolu i rodu, po nacionalnoj, rasnoj ili nekoj drugoj pripadnosti. Ali jer Logos svima daje da budu razumska bića, onda su svi braća po naravi koja ima svoje ishodište u Logosu. Upravo ova vizija bratstva kao istinski univerzalna nadilazi svaku drugu koja bi bila više izvor podjela nego zajedništva.

Kao što vrijedi da ne bi bilo istine da nije apsolutne Istine, te dobra da nije apsolutnog Dobra, tako isto vrijedi da ne bi bilo ni razumnosti da nije Razuma, to jest Logosa. Po zajedništvu na Logosu svi su ljudi braća, čime se bratskom zajedništvu udara čvrst temelj. S druge pak strane to bratstvo je učinkovito, to jest ostvaruje se u većoj ili manjoj mjeri na primijenjen način ovisno o tome koliko se svaki pojedinac približava Logosu i koliko se otvara većem udioništvu na daru njegove punine. Udaljavajući se od Logosa, ljudi se udaljavaju od onoga koji ih je stvorio kao braću i učinio braćom, te su sve manje i manje braća. Upravo je udaljavanje ljudi Boga i od njegova Logosa bilo čimbenik fragmentiranja ljudskoga roda, to jest bratoubilaštva, mržnje i podjela među ljudima.

Justin je jednako tako uočio i jednu drugu opasnost, a to je da se ne dogodi razdvajanje između poimanja univerzalnog Logosa koji je izvor razumnosti i Logosa koji se objavljivao u židovskome narodu. Zato će jasno reći da je riječ o istom Logosu koji djeluje na više razina. Da nije punine Logosa, ne bi bilo ni zajedništva ni onih koji imaju razumnost (logos). Logos koji se objavljuje po prorocima isti je onaj koji je prisutan u razumskoj naravi, to jest čije sjeme je prisutno u svakome čovjeku. Upravo tvrdnjom da je riječ o istom Logosu Justin pokazuje da ne može biti raskoraka između cilja i smisla ljudske naravi i cilja i smisla božanske objave u židovstvu. Naime, Logos kad djeluje, bilo da djeluje univerzalno na sve ljude čineći ih razumnima, bilo da se objavljuje u svome narodu, uvijek ima isti cilj: privesti ljude punini razumnosti, to jest spasenju. Zato je i pogrešno vidjeti objavljenje Božje u židovskome narodu kao suprotno ljudskoj razumnosti. Naprotiv, treba je vidjeti u smislu služenja ljudskom spasenju i privođenja svih ljudi punini razumnosti koja se događa u Logosu. S tim ciljem se Logos i utjelovio da sve ljude privede punini spoznaje i spasenja. Zato Justin shvaća objavljenu vjeru kao poziv svim ljudima da se otvore punini Logosa, a ne kao nijekanje ili odbacivanje ljudske razumnosti. Logos, bilo da djeluje na sve ljude, bilo da djeluje na židovski narod, uvijek ima isti cilj: ujedinjavati i povezivati ljude na temelju onoga što je dobro i ispravno, a zajedničko je svim ljudima.

Još jedna druga tema vrlo je važna u ranome kršćanstvu, glede djelovanja i važnosti Logosa za život svakog čovjeka, a napose kršćanina. Kao što je bio protivnik reduktivnoga promatranja Logosa od strane židovstva, tako je bio protivnik reduktivnoga promatranja Logosa i u helenističkome svijetu. U grčkome svijetu je, naime, postojalo uvjerenje, manje ili više otvoreno ili izrečeno, da je razumnost dana samo filozofima i učenim ljudima, te bi samo oni posjedovali sjemenke Logosa u svojoj naravi. Svi ostali bili bi lišeni toga i isključeni iz udioništva na Logosu. Justin je odlučno otklonio takvo poimanje, te je istaknuo važnost objave Logosa u kršćanstvu kao objave po kojoj Logos postaje dostupan svim ljudima. On to čini uspoređujući Sokrata i Krista: “Sokratu nitko nije vjerovao da će za svoje učenje umrijeti; Kristu pak, kojega je Sokrat djelomice poznavao (jer je on Logos prisutan u svakomu čovjeku, koji je po prorocima i osobno navijestio buduće događaje, koji je preuzeo našu narav i objavio nam ove istine), vjerovali su ne samo filozofi i obrazovani, nego i radnici i potpuno neuki, koji su prezreli slavu, strah i smrt: jer to je snaga neizrecivoga Oca, a ne iznašašće ljudskoga uma.” (Druga apologija 10,8)

Razvidno je kako je Justin zastupao univerzalnost Logosa koji nije povlastica samo jednog malog i ograničenog broja ljudi, već se daje svima kao autor razumnosti. Kršćanstvo se tako suprotstavlja helenističkom elitizmu u korist isticanja zajedništva svih ljudi koji postaju kadri spoznati i primiti Logosa. Po Logosu svi mogu živjeti razumski i u istini, te on postaje temelj zajedništva svih društvenih slojeva, a ne razlog njihove podjele i daljnjega raslojavanja. Kao što je govorio po prorocima, tako je 'govorio' i govori po razumskoj naravi, u svima onima koji su živjeli pravedno po ispravnoj savjesti. Stoga, upravo s razumskog naslova svi su ljudi braća, jer su primili isti dar razumnosti od Stvoritelja, a upravo Krist Logos im jamči takvo bratsko zajedništvo. To je jasno i iz Svetoga pisma, jer Bog nije stvorio samo Židove, već Adama, čovjeka. Njegovi su svi ljudi, te ih on ljubi kao svoja osobita stvorenja, što je pokazao već od početka.

Štoviše, svi su ljudi stvoreni po Logosu, pa je on njihov prototip i model, kao i jamac ostvarenja smisla. Doista, u Kristu je punina razumnost, pa je on je pravi model svake razumske naravi. Osim toga po njemu je sve stvoreno, pa i čovjek, te je polazeći od te činjenice on čovjekov prototip, te se s pravom može reći da svi ljudi mogu biti braća na iskonski i istinski način isključivo po njemu. Jednako tako je logično da kada dođe punina, da prestaje ono što ju tek u tragovima i necjelovito predstavlja. To jest prestaje necjelovita vizija jer postaje cjelovita primajući puninu. Bilo da je riječ o samo ljudskoj razumnosti u sjemenu, bilo da je riječ o starozavjetnim proroštvima, uvijek vrijedi isto pravilo. Utjelovljeni Logos je punina svakoga smisla i zajedništva među ljudima, te svojom utjelovljenom prisutnošću dodatno jamči i zalaže se za istinu sveopćega bratstva ljudi, ne samo u misli i duhu, već i u njegovu tijelu. Čovječanstvo nije, dakle, jedno po nekom međuljudskom dogovoru, niti su ljudi braća samo po nekoj ljudskoj odluci ili proglasu sveopćega bratstva (što bi onda mogli i razvrgnuti!), već su braća po identičnoj naravi koja im je od Boga dana po Logosu i koja ih čini međusobno braćom. Štoviše, braća su dodatno po Logosu koji se objavljuje i djeluje u razumnosti, kao što se objavljuje i osobno kako bi ih učvrstio u razumskom životu koji je temelj svakoga bratstva. Stoga, zaključno valja reći da za sv. Justina ne može se govoriti o bratstvu svih ljudi bez Krista Logosa koji je uvjet i izvor njihova pravoga bratstva.