Opće bratstvo ljudskoga roda. Braća po istom dostojanstvu

Don Ivan Bodrožić 

Pitanje dostojanstva ljudske osobe nije tek jedna tema suvremenog svijeta, ma koliko se moglo činiti da se o ljudskom dostojanstvu nije nikad prije pisalo. Istina, danas se piše više o dostojanstvu, ali sve napisane riječ o ljuskom dostojanstvu, pa i svaki put izgovorena riječ dostojanstvo, ne znači da se i sadržajno pravi pomak prema tom istom dostojanstvu koje se deklarativno promiče. Pogotovo što u suvremenom svijetu mnogi ne znaju koji je pravi sadržaj i temelj dostojanstva, koji je njegov cilj, smisao i konačni uvir. Osim toga, samo ostvarenje dostojanstva je vrlo upitno ako su pogrešne pretpostavke na kojima se temelji nastojanje oko njega. Zato se i događa da uvijek postoje skupine ili pojedinci, društva ili narodi koji sebi pripisuju veću mjeru dostojanstva od drugih. Malo tko uočava da je to zato što se dostojanstvo o kojem se danas najviše govori temelji na ljudskom poimanju dostojanstva, te na ljudskom pokušaju da pronađe ili definira neke temelje tog dostojanstva. A ljudsko određivanje dostojanstva nikada ne može biti na potpuno objektivnim i univerzalnim temeljima, jer unatoč riječima i deklarativnosti, postoji u ljudskoj povijesti i u ljudskim odnosima probitak koji ne dopušta ljudima da jedni drugima vrednuju dostojanstvo na svima potpuno prihvatljiv način. Tako da, bez obzira što mnogi danas govore o jednakom dostojanstvu svih, ipak se ono ne provodi u praksi, te umjesto da se ljudi prihvaćaju kao braća na tragu zajedničkog dostojanstva, sebi dopuštaju podjele i poradi zemaljskih probitaka prave nepremostive ponore na raznim osnovama: društvenim, političkim, gospodarskim i inim.

Ljudsko dostojanstvo u prvoj Crkvi

O ovoj ovako intrigantnoj temi raspravljalo se davno prije, čak u ranome kršćanstvu. Nasuprot onih koji su ljudsko dostojanstvo mjerili društvenim staležom i položajem, stečenim titulama i dobrima, gospodarskom ili vojnom moću, kršćani su temelj dostojanstva sagledavali u svjetlu božanske objave. A objava je svjedočila da je Bog načinio sve ljude, po čemu su oni u njegovoj zamisli i naumu bili pred njim jednaki. No dostojanstvo čovjeka nije samo u stvarateljskom činu, jer je Bog stvorio i životinje i neživu prirodu koji nemaju dostojanstvo jednako onom ljudskom. Bit i okosnica ljudskoga dostojanstva leži u činjenici njegove sličnosti s Bogom, o čemu je posvjedočio Teofil Antiohijski u svom djelu Autoliku: “Što se pak tiče stvaranja čovjeka, ne može ga se točno ispripovjediti premda je Sveto pismo nešto o tome ukratko natuknulo. Jer kada Bog veli: Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, u prvomu redu pokazuje čovjekovo dostojanstvo. Jer Bog je sve stvorio Riječju kao da ih je držao manje važnima, a jedino je stvaranje čovjeka kao vječno djelo smatrao dostojnim njegovih ruku. Naime, izgleda kao da Bogu treba pomoć kada veli: Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična. Načinimo ne kaže nekome drugom, nego svojoj Riječi i svojoj Mudrosti. Kada ga je stvorio, blagoslovio ga je da se množi i napuni zemlju; sve je podložio njegovoj vlasti i zapovijedi te naredio da se hrani plodovima zemlje, sjemenjem, biljem i voćem, a jednako tako da se s njim hrane i životinje te i one žive od zemaljskoga sjemenja.” (2,18)

Teofilovo svjedočanstvo je tim rječitije kad se zna da je on učeni obraćeni poganin. Jasno je vidio da u svome društvu, to jest ondašnjem svijetu ne može otkriti temelj koji bi jamčio isto dostojanstvo svih ljudi. Načitan i upućen u filozofe, pjesnike i pisce, ne pronalazi u njihovim spisima obrazloženje o ljudskom dostojanstvu, jer nitko od njih nije niti dovoljno dobro poimao riječ dostojanstvo kao ontološku datost koja se tiče svakoga čovjeka, već je više mogao govoriti o izvanjskom ugledu koji je uvijek društvena stečevina.

Teološko značenje

Ovaj Teofilov tekst ima veliko značenje, jer on prenosi uvjerenje kršćana u 2. stoljeću koja odražavaju više teoloških istina. Prva od njih je da svi ljudi posjeduju jednako dostojanstvo, jer ih je svih, bez iznimke stvorio Bog. Kad bi netko od njih nastao nekim drugim putem, onda ljudsko dostojanstvo ne bi bila univerzalna stvarnost. No to još nije sve. Dostojanstvo se temeljni ne sama na sličnosti čovjeka sa stvorenjem, već sa Stvoriteljem. Čovjek ima dostojanstvo jer je stvoren na sliku Božju. A jer su svi ljudi bez iznimke stvoreni na sliku Božju, onda svi imaju dostojanstvo, bez obzira kojega naroda ili staleža bili, koji jezik govorili, koliko godina imali ili kojem spolu pripadali. U tolikim stvarima se čovjek razlikuje jedan od drugoga, ali u ovom činu stvaranja na sliku Božju, svi su jednaki, jer su svi stvoreni na njegovu sliku.

Zato su svi ljudi braća i po dostojanstvu koje posjeduju, a koje im je zajamčio Bog kad je u njih utisnuo svoju sliku i dao im neotuđiv i neizbrisiv dar. Stoga kad bi netko i pokušao određivati dostojanstvu na temelju drugih parametara, ostaje uvijek ova činjenica da je ono utemeljeno od iskona na Božjoj volji, to jest na sličnosti Boga i čovjeka. Tko ne pozna ili ne prizna Boga, nikada ne može istaknuti prirodni, naravni temelj za opće dostojanstvo. U tom slučaju nema niti temelja da promiče univerzalno bratstvo svih ljudi na potpuno univerzalnoj i objektivnoj naravnoj osnovi, već samo na pristranoj koja nema uvijek ispravne sadržaje. Jer se danas, na žalost, pod krinkom ljudskog dostojanstva promiče mnogo zablude i nećudorednog življenja. Teofilu nekada, a i kršćanima u svim vremenima, bilo je jasno da čovjek ne određuje dostojanstvo, već je ono prisutno po samom stvarateljskom činu. Ljudsko dostojanstvo nije društvena stečevina, niti trgovinska roba, već ono polazi od Boga koji ga je definirao svojom stvarateljskom ljubavlju. Zato je doista proturječno i riskantno govoriti o dostojanstvu a odbacivati Boga, jer čovjek ne može biti jamac sveopćeg ljudskog dostojanstva, bez obzira koliko svoje društvo smatrao naprednim. A time ne može biti jamac niti neophodnog bratstva među ljudima, koje se, bez svoga prirodnog temelja u Bogu, svodi samo na puku ideologiji, poput one koja je postojala u poganskome društvu kasne antike.