Osvrt na govore blaženog Alojzija o ratu i lažnom duhu vremena
Marito Mihovil Letica
Katolički vjernici u Hrvatskoj obilježili su prije dva dana blagdan blaženog Alojzija Stepinca. U današnje vrijeme kada bjesni rat u Ukrajini, kada je s jedne strane pogaženo čovještvo i sve ljudske vrijednosti, a s druge strane, u dijelovima svijeta koji nije izravno u ratu, lažne se vrijednosti pokušavaju prikazati kao prave – bit će zanimljivo i smjerokazno čuti riječi nadbiskupa Alojzija Stepinca, aktualne i danas, umnogome proročke.
U studenome 1940. godine, kada je Hitlerova Njemačka već bila pripojila ili vojno pokorila znatan dio Europe i kada je rat bivao Hrvatima sve bližim, nadbiskup je Stepinac prigodom euharistijskoga kongresa u Peterancu izgovorio riječi kojih se aktualnost na poseban način iskazuje i danas.
ʺKršćanski odgoj u obitelji ne može nadomjestiti škola bez Boga. Načelo kršćanske pravde među narodima i državama ne može zamijeniti ili nadoknaditi načelo surove sile i mržnje. / Sramota je, dakle, za muža, da sagne koljeno pred lažju vremena, u kojemu živi. Budite zato pravi muževi! / Pravi muževi ne sagiblju koljena pred lažnim duhom vremena, jer konačna pobjeda ipak ne pripada njemu, nego Bogu!ʺ, rekao je nadbiskup Stepinac, a zatim i ovo:
ʺZapamtite, dakle, dobro! Kako god prošli ratovi i revolucije, što ih proživljavamo, kako god prošlo orijaško rvanje u svijetu, posljednji pobjednik bit će Gospodin Bog… / Ima li, dakle, smisla oduševljavati se za lažne ideje vremena i za njihove nosioce, za te mizerne bogove iz zemlje i praha, koji će svi proći kao pljeva, kad Bog zavitla snažnom desnicom svojom. Stojmo, dakle, na to nas upućuje zdrav razum! Stojmo, dakle, čvrsto uz onoga, koji je Gospodin sadašnjosti kao i prošlosti i budućnosti, vjerovali to ljudi ili ne!ʺ
K tome je potrebno navesti i rečenice iz nagovora što ga je nadbiskup Alojzije Stepinac održao ispred zagrebačke katedrale godine 1943. na svetkovinu Krista Kralja:
ʺKatolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje; a ako koga više cijeni, to je onaj koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako crnac iz centralne Afrike kao i Evropejac.ʺ
Bijaše to neuvijen i oštar Stepinčev prosvjed protiv rasnih zakona, koji su bili dio duha vremena, odnosno njegova zloduha.
A dvije godine prije toga, 1941., također na svetkovinu Krista Kralja, blaženi je Alojzije Stepinac u zagrebačkoj katedrali imperativno pozvao na kršćansku ljubav prema bližnjemu bez obzira na njegovo ime odnosno podrijetlo, osuđujući bezbožne ideologije te mržnju i nasilje koje one potiču:
ʺNa jednu bih Vas stvar želio danas napose upozoriti, ako želite biti pravi podanici Krista Kralja, a to je ljubav prema bližnjemu, prema čovjeku, bez razlike kako se zvao. U ovo zadnjih nekoliko decenija uspjele su razne bezbožne teorije i ideologije tako zatrovati svijet, da je mržnja postala reć bi glavnim pokretalom sviju ljudskih čina. Pogibelj je da i ònī, koji se diče katoličkim imenom, da ne rečem čak i duhovnim pozivom, postanu žrtve strasti mržnje i zaborave na zakon, koji je najljepša karakteristika kršćanstva – zakon ljubavi.ʺ
