Opće bratstvo ljudskoga roda. Braća po istom izvoru

don Ivan Bodrožić - Split

U vremenima, kao što je npr. antika i kasna antika, postojale su rasprave o jedinstvu i zajedništvu ljudi i naroda, o kojima se zna nešto pa i onda kada nemamo sačuvanih pisanih uradaka. I onda su se ljudi ponosili svojim civilizacijskim i kulturnim dometima, te su pravili ljestvice na kojima su rangirali pojedine ljude i narode kao uzvišene i vrijedne dostojanstva, dok su druge klasificirali i diskreditirali kao barbare s manjim dostojanstvom. Mjera takvih procjena bila je isključivo sociološko-kulturološka. Na temelju socijalnih dostignuća, gospodarskog napretka i vojnog uspjeha procjenjivalo se napredak i naprednost pojedinoga naroda, a time i pojedinca koji mu je pripadao.

Kršćani pak prave veliki zaokret u odnosu na tadašnji svijet, jer imaju sasvim drukčiju procjenu vrijednosti i dostojanstva čovjeka. Oni ne temelje procjenu na stečenim, a napose ne po izvanjskim kriterijima temeljenim na zemaljskoj moći i ljudskome blagostanju, već na kriterijima koji se mogu zvati božanskima. Zato je kršćanskim ocima i piscima iz 2. stoljeća bilo neobično važno uspostaviti zajednički temelj na kojemu voditi rasprave. Dok su se u pojedinom narodu pripovijedale slavne priče o porijeklu i uzvišenosti spomenutih naroda i plemena, dotle su kršćani tražili zajednički temelj svim ljudima. Izvrstan primjer imamo u Teofilu Antiohijskome, 6. antiohijskom biskupu koji je živio u drugoj polovici 2. stoljeća. Odgojen u poganskoj obitelji obratio se na kršćanstvo, te pred izazovom kulture svoga vremena, odvažno ukazuje da povjesničari i filozofi ne znaju istinu o postanku svijeta i stvaranju čovjeka. Naravno, nepoznavanje istine bitno se potom reflektira na ljudski život, te ga čak i ugrožava, jer je riječ o nepoznavanju vlastitih izvora.

A bit kršćanske istine o ljudskome životu, tiče se stvaranja i volje Božje za svijet, kao i Božjeg zahvata u ljudski život. Zato Teofil jasno ističe Božje stvarateljsko djelo kao zajednički nazivnik i podlogu za razumijevanje cijeloga svijeta, njegova značenja i važnosti. Kad je upoznao Boga tek tada je dobro otkrio i upoznao svijet. Tek kad je otkrio kako je i zašto sve nastalo, mogao je znati i poštivati njegov smisao. Ispravna spoznaja Boga utječe na cjelokupnu svijest, te je pogansko mnogoboštvo bilo korijen svakoga neznanja, pa i neznanja glede svijeta i čovjeka. Teofil stoga u svome djelu svom poznaniku Autoliku nudi razumijevanje cijele povijesti na temelju starozavjetne pripovijesti iz Knjige postanka. U tom smislu pravi vrlo opsežan prikaz stvaranja svijeta, dio čega je čovjek. Štoviše, čovjek je kruna stvaranja, ali nije kruna sam za sebe ili sam od sebe, već je kruna svijetu koji je stvorio Bog. Upravo kao takvoga, stvorena kao krunu koja nadilazi stvoreni svijet, ali ovisi o Bogu, Teofil ga opisuje slikom mjeseca u odnosu na sunce: “Četvrtog se dana pojaviše svjetlila. Budući da Bog sve unaprijed zna, predvidio je gluposti lažljivih filozofa koji će, da bi iz duša uklonili Boga, tvrditi kako sve što se rađa na zemlji potječe od zvijezda; stoga da se pokaže istina, prije zvijezda bijahu stvorene biljke i sjemenje; dakako, ono što je došlo poslije nije moglo stvoriti ono što je bilo prije. To je primjer i slika velikog otajstva: sunce je slika Božja, a mjesec čovjekova. Pa kao što snagom i slavom sunce uvelike nadmašuje mjesec, tako je i Bog daleko uzvišeniji od ljudi. I kao što je sunce uvijek puno i nikad se ne smanjuje, tako je i Bog uvijek savršen, pun svake moći, umnosti, mudrosti, besmrtnosti i svih dobara. Mjesec (planet) se pak svakog (kalendarskog) mjeseca smanjuje i gotovo nestaje te tako pokazuje sličnost sa čovjekom, a onda  se ponovno rađa i raste kao primjer budućeg uskrsnuća.” (Autoliku, 2,15)

Upravo jer je isti izvor svih ljudi, ljudi su izvorno bili obilježeni jednakošću pred Bogom, koji je stvoritelj svih. Gubitak osjećaja za jednakost se događa u trenutku kad se uklanja Boga s ljudskoga obzorja. U trenutku kada čovjek padne u grijeh, ili kad se prepusti neznanju, nastaju razlikovanja i podjele među ljudima. Naravno, i kategorija neznanja i kategorija grijeha tiču se ljudskog odnosa prema Bogu, jer Teofil ne misli na bilo koje neznanje, već ono o Bogu, kao što je i grijeh uvreda protiv Boga. Bilo “gluposti lažljivih filozofa”, bilo grijeh čovjeka odvraćaju od spoznaje vlastitoga iskona, te uvjetuju i međusobno udaljavanje ljudi, plemena i naroda. Zato će reći da su četveronošci i zvijeri slika ljudi koji ne poznaju Boga, jednako kao što ti isti ljudi sliče pticama koje ne mogu letjeti, te se ne mogu vinuti do visokih prostora božanstva (usp. Autoliku, 2,15).

U prilog tome govore i događaj kule babilonske opisan u Svetome pismu, a koji daje tumačenje nejedinstva i razilaženja ljudskoga roda. I Teofil posvećuje pozornost tome događaju, te ga tumači kao suprotstavljanje Božjoj volji: “Sad ćemo navesti preostale gradove, kraljeve i događaje iz vremena dok su ljudi bili jedan narod s jednim jezikom. Prije nego su se jezici razdijelili postojali su gradovi koje smo spomenuli. Kad je došlo vrijeme u koje će se ljudi raspršiti po raznim krajevima, po svojoj, a ne Božjoj volji počeše podizati grad i toranj s vrhom do neba da sebi steknu slavno ime. Budući da su se na takav težak pothvat odvažili mimo Božje volje, Bog im razori grad i toranj obori. Tada im je pobrkao jezike i svakome dao drukčiji govor.” (Autoliku, 2,31)

Dakle, u temeljima konačnog nejedinstva ljudskoga je grijeh, to jest događaj ljudske samovolje protiv Boga i oholosti pred Bogom. Čim su se odlučili podići protiv Boga, bio im je uskraćen dar razumijevanja i jedinstva, te su se razdijelili u više naroda koji se više međusobno ne razume. Ljudi su, dakle, bili braća i povezani jednim jezikom, dok nisu skovali urotu protiv Boga i suprotstavili se njegovoj volji, uvjeren je Teofil vođen tekstovima Svetoga pisma. No jednako tako Teofil ističe kako Bog ni tada nije napustio ljude, već ih je htio vratiti jedinstvu, što se moglo dogoditi samo ako se vrate njemu, izvoru iz kojeg su potekli, odričući se ujedno lažnih bogova: “Kao što smo prethodno naveli iz samih njihovih pripovijesti koje su napisali pokazuje se da su imena njihovih tobožnjih božanstava zapravo imena ljudi. A svakodnevno sve do danas prave se njihovi likovi: idoli, djelo ljudskih ruku. Takve bogove štuje mnoštvo glupana, a stvoritelja svega i hranitelja svakog duha obezvrjeđuju dok se, obmanuti ludim mišljenjima koje im predadoše oci, pokoravaj ispraznim učenjima. S druge strane, Bog, Otac i tvorac svega nije ljudski rod napustio nego mu je dao zakon i poslao svete proroke kako bi ljudima naviještali i zapovijedali da se svatko od nas opameti i spozna da je Bog jedan. Oni su nas poučili da izbjegavamo kleto idolopoklonstvo, preljub, ubojstvo, bludništvo, krađu, pohlepu, krivokletstvo, srdžbu, svaku raskalašenost i nečistoću te da drugima ne činimo ono što ne želimo da i drugi nama učini; tako da tko čini pravdu izbjegne vječne kazne i od Boga zadobije vječni život.” (Autoliku, 2,34)

Prema Teofilu, Bog je u temeljima ljudskoga roda i ljudski rod može pronaći svoje jedinstvo, samo ako se vrati svome izvoru iz kojega je potekao. Svaki drugi plan i pokušaj bratstva među ljudima koji ne bi težio otkrivanju zajedničkog izvora, bio bi od početka osuđen na propast. Ovu su istinu o zajedničkom izvoru svih ljudi – Bogu na kojem se temelji bratstvo svih, prvi kršćani živjeli bez imalo sumnje i bilo im je toliko jednostavno navijestiti je. Stoga je je zanimljivo, ili pak čudno, da danas pojedini teolozi kao da otkrivaju toplu vodi kada ističu da su svi ljudi braća, počesto niti s dovoljno teološkog osjećaja i dužnoga razlikovanja, koje je posjedovao veliki apologet Teofil. Kao što su ljudi grijehom i zabludom razbili jedinstvo, tako ih jedino Božji otkupiteljski zahvat može vratiti u to jedinstvo. Kad se vrate na izvor s kojega su potekli, odbacujući zabludu i grijeh, ponovno će biti braća, jer se bratstvo svih ljudi ne ostvaruje na umjetan način, već hodom do istinskog Izvora.