Opće bratstvo ljudskoga roda. Svi braća po razumskoj naravi

Don Ivan Bodrožić - Split

Širenjem Crkve među poganske narode od samih početaka nastao je spor oko mogućeg međusobnog zajedništva između pripadnika židovskoga naroda i onih iz poganskih naroda. Poznato je bilo židovsko odbijanje takve opcije, jer su smatrali da je takvo zajedništvo nemoguće, jer su bili uvjereni da se radilo o dvije nejednake strane. S jedne strane je bilo židovstvo sa sviješću da su Božji narod uređen Božjim zakonima, dok su s druge strane bili svi ostali narodi koji nisu imali ni približno jasnu predodžbu o Bogu. Židovski narod je imao Zakone i uredbe od Boga dane, usredotočene ponajviše na štovanje samoga Boga, dok su poganski bogoštovni čini bili uvreda čak i zdravom razumu. Židovstvo je zaziralo stoga od bilo kakvog zajedništva, smatrajući to i nemogućom misijom zbog spomenute nejednakosti. Židovi su se mogli osjećati kao oni koji u ovaj odnos zajedništva ulažu mnogo toga, i važnoga, dok pogani koji bi ušli u baštinu vjere bili kao oni koji ne ulažu ništa. Osim toga, jer pogani biološki nisu pripadali židovskome narodu, Židovi su držali da nemaju niti onaj neophodni temelj za zajedništvo s njima. Eventualno zajedništvo, prema tome, bilo bi isforsirano, jer bi opći dojam bio da je židovski narod sa svoje strane u nj uložio mnogo, dok pogani praktički nisu uložili ništa, a dobili su istu božansku baštinu, što je moglo izazvati zavist židovskih krugova.

Kao odgovor na ove probleme, kao i na upit može li Bog komunicirati i dati se i nepripadnicima židovskoga naroda, to jest neobrezanicima i nepoznavateljima Božjega zakona, Crkva je od početaka držala da postoji takva mogućnost. Jer Bog je stvoritelj svih ljudi, te je u svim ljudima, osim što su svi braća po istoj stvorenoj naravi, ostala određena sličnost s Bogom. U njihovu narav utisnut je neizbrisivi pečat razumnosti, bez obzira što ima ljudi koji ga zanemaruju ili ga izričito osporavaju. No kad svih ljudi je prisutan barem u osnovnim tragovima, te je stoga moguće svima koji to žele, otkriti što je dobro i činiti to dobro na razini osnovnog ćudorednog zakona. Sveti Justin će tako reći da u ljudima postoje čestice, to jest sjemenke Logosa. Po njima svi su ljudi u istinskoj povezanosti upravo razumnošću. To im je svima zajedničko u naravi, bez obzira koliko tko potom u praksi živio prema njoj.

Neki od primjera koje Justin navodi kao vrijedne spomena su tako stoici koji su imali jako dobro razvijen ćudoredni nauk na bazi naravne svijesti i sposobnosti. Takva sposobnost definiranja ispravnoga nauka po kojemu djelovati je omogućena prisutnošću sjemena Logosa u njima po kojemu participiraju na svemu što je ispravno i razumno: “Osim toga, znamo da su sljedbenici stoičkoga učenja koji, zahvaljujući sjemenu Logosa urođena svim ljudima bijahu izvrsni barem u moralnom nauku, kao u određenoj mjeri i pjesnici, zbog toga bili omraženi i ubijani: znamo primjerice za Heraklita, kao što već rekosmo, ili u naše vrijeme Musonija i druge. Naime, kao što već pokazasmo, demoni su učinili da se mrzi sve koji su se na neki način trudili živjeti u skladu s razumom i izbjegavati zlo. Zapravo, nije ništa neobično ako one koji žive ne više prema samo jednomu dijelu Logosa, nego koji svoju svijest i misao usklađuju prema čitavu Logosu, tj. Kristu, jednom raskrinkani demoni mnogo više mrze; oni će zatvoreni u vječni oganj trpjeti zasluženu kaznu i muke.” (Justin, Druga apologija 8,1-3)

Kršćanski nauk, međutim, nadilazi sve ono što je bilo ljudima poznato prije i odnosi se kao cjelina prema dijelu ili kao plod prema sjemenu, kao punina u odnosu prema onome što je necjelovito. “Dakle, jasno je kako naše učenje nadmašuje svaki ljudski nauk jer je sva razumnost (logos) u Kristu, koji se radi nas očitovao, kako u tijelu, razumu i duši. Zapravo, sve što su filozofi ili zakonodavci ikada izvrsno rekli ili domislili, to su istraživanjem i razmišljanjem uspjeli zahvaljujući dijelu Logosa koji je u njima. No budući da nisu spoznali puninu Logosa, koji je Krist, često su si međusobno protuslovili. Oni koji su živjeli prije Krista i koji su ljudskim silama nastojali razumski protumačiti zbilju, vođeni su pred sudišta s optužbom da su bezbožni i praznovjerni.” (Justin, Druga apologija 10,1-4)

Justin se izričito poziva na činjenicu da je bilo pojedinaca i prije Krista koji su mogli razumskim putem spoznavati određenu zbilju. No teško su mogli spoznati sve i bez zablude, jer imaju samo dio razumnosti, dok kršćani posjeduju puninu Logosa i mogu nepogrešivo spoznati svu stvarnost. S druge pak strane usporedbe koje spominje Justin jasno govore o tome da Bog nije morao biti nužno vezan na židovske odredbe da bi stupio u komunikaciju s ljudima, niti su ljudi morali postati Židovi da bi stekli pravo da im on udijeli svoje darove. Naprotiv, njihov status razumnoga bića bio je dovoljan da se ostvari odnos s Kristom u kojemu prebiva sva razumnost.

Upravo ta istina nuka Justina smiono zaključiti da kršćanima pripada sve ono što su izvrsnoga rekli. Što se može primijeniti i na one koji su se ispravno ponašali, to su činili u snazi prisutnosti posijanoga Logosa u njihovim dušama: “Naime, svatko je od njih, proničući djelomično ono što je srodno posijanomu božanskom Logosu, rekao nešto izvrsno; međutim, budući da si i u važnijim pitanjima međusobno protuslove, jasno je kako nemaju sigurna znanja ni neosporne spoznaje. Prema tome, što god je bilo tko od njih izvrsna rekao, pripada nama kršćanima; naime, nakon Boga mi štujemo i ljubimo Riječ (Logos) nerođenoga i neizrecivoga Boga jer je radi nas postao čovjekom da nas, kao dionik naših nevolja, od njih izbavi. Svi su pisci, zahvaljujući u njih posijanu sjemenu Logosa, mogli vidjeti zbilju, ali tek nejasno. No jedno je sjeme nečega i predodžba dana prema sposobnostima, a drugo je sama ta stvar za koju je omogućeno dioništvo i oponašanje prema milosti što dolazi od njega.” (Druga apologija 13,3-6)

Ma koliko prisutnost Logosa u njima bila obavijena sjenom, nejasnoćom ili tamom, ipak je velika stvar da se time potvrdila razumnost na dvojak način. S jedne strane kao zajednički temelj svih ljudi bez iznimke, čime se potvrdilo jedinstvo ljudskoga roda, što nas navodi na zaključak da su svi ljudi braća po razumnosti, to jest po istoj razumskoj naravi. S druge pak strane razumnost svih ljudi je bila platforma na kojoj se mogla dogoditi daljnja komunikacija Logosa sa svakim bez iznimke. Odatle će moći uslijediti i poziv svakom čovjeku da se obrati i povjeruje Kristu, to jest da prihvati puninu Logosa, jer se ne mogu zadovoljiti da ostanu samo na djelomičnom posjedovanju razumnosti na naravnoj razini, kad je među ljude došla punina i to kao nadnaravni dar. Tako će ova tema potvrditi da nije bilo neophodno da se pogani obrezuju i postanu najprije Židovi kako bi primili Božju baštinu, već je dovoljno da se po vjeri otvore punini Logosa koji je ispunjavao njihovu razumnost obiljem svoga dara. Uostalom, upravo jer je Bog stvorio Adama – čovjeka, nemoguće je bilo da ne skrbi o dobrobiti svih ljudi. Osim toga, njegov Sin je, premda član židovskoga naroda, bio prvotno Čovjek i pravi prototip čovjeka, čime je opet zasvjedočio da je u svome biću zajamčio jedinstvo ljudskoga roda i mogućnost da se u njemu svi prepoznaju braćom i sestrama.