Opće bratstvo ljudskoga roda. Braća u Kristu

Braća u Kristu

Posljednjih dana među teolozima vode se rasprave i polemike oko „otvaranja“ Crkve ideji bratstva sa svim ostalim ljudima, rasama i narodima. Istini za volju ovakve su rasprave započele već s Drugim vatikanskim i njegovim „otvaranjem“ drugim religijama u deklaraciji Nostra aetate o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama. Pogotovo što je dio teologa krivo tumačio izjavu da „Katolička Crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta“ (NA 2), tvrdeći da je Sabor time rekao da su sve religije jednako vrijedni putovi spasenje, što jednostavno ne stoji. Šteta da se u ovim raspravama teolozi ne vraćaju više na izvore, to jest u prvo razdoblje Crkve, već se dio njih ponaša kao da je otkrio toplu vodu. A rano je kršćanstvo proživljavalo sličnih kriza, pri čemu je Crkva oblikovala svoje stavove koji nam i danas mogu poslužiti kao nit vodilja za bolje razumjeti i suvremene probleme i glede njih definirati ispravan nauk i zauzeti stav svjesni da teologija Crkve nije počela s Drugim vatikanskim saborom.

Jesu li ljudi braća?

Suvremene rasprave se vrte oko pitanja: Jesu li svi ljudi braća? Ovo pitanje: Jesu li ljudi braća nametnulo se kršćanskoj zajednici koja je još bila u povojima, u fazi oblikovanja. Prema još uvijek nedovoljno prokušana i afirmirana, ova je zajednica trebala odgovoriti na ovako zahtjevno pitanje u kontekstu svoga vremena i problema koji su bili pred njom. Naime, Učitelj je poslao svoje apostole i učenike da propovijedaju svim narodima i svemu stvorenju, što su oni i činili. No vrlo brzo su uslijedile reakcije. S jedne strane je bilo veliko oduševljenje bogobojaznih pogana, ali i grešnika i carinika, kad su shvatili da i na njih Bog računa, te da imaju pravo pristupa Bogu, ali s druge strane je postojala skupina radikalnih judaizanata koja je odbijala ikakvu mogućnost zajedništva s neobrezanima, kao i s grešnicima. Nepopustljive židovske struje su bile uvjerenja da ne može biti nikakva vjerskog zajedništva između pogana i Židova, jer su Židovi pogane smatrali nečistima, te im je Zakon nalagao da s njima ne komuniciraju i ne stvaraju prijateljske odnose i ne druže se. Istina, pitanje zajedništva u vjeri nije tako jednostavno, već je prevažno. Stupiti u zajedništvo vjere ne može se baš tako olako, jer je potrebno isto poimanje Boga, u protivnome se ne može ostvariti zajedništvo. Pravovjernim Židovima je to bio stvarni problem, te su zato radikalno odbijali ući u zajedništvo s poganima uvjereni kako oni nemaju uvida u Božja otajstva za koja su sebe smatrali izabranima.

Tek skladno poimanja i spoznaja istoga Boga mogla je postati mehanizmom zajedništva među ljudima. Stoga se može reći da se upravo istina o Bogu ticala svih ljudi, a ne samo jednoga naroda. Jer su svi kao stvorenja pripadali istome Bogu, svi su imali potrebu i dužnost otkriti svoga Stvoritelja. A kad su potom postali njegova djeca po vjeri, mogli su jasno istaknuti da Bog nije Bog samo jednoga naroda, već svih ljudi. Štoviše, taj isti Bog ne samo da je stvorio sve ljude, već ih i ljubi. Zato je prva kršćanska zajednica neumorno i neustrašivo svjedočila da i članovi poganskih naroda imaju pravo na vjeru i na Božju baštinu, jer je vjera Božji poziv i dar svima. Mnogi tekstovi Novoga zavjeta svjedoče o tome, a jedan od najrječitijih je Poslanica Efežanima. Pavao će kristalno jasno posvjedočiti univerzalnost Božjeg nauma spasenja: „Spominjite se stoga da nekoć bijaste neznabošci u tijelu – neobrezanicima su vas zvali oni koji se zovu obrezani, rukom, na tijelu – i da u ono vrijeme bijaste izvan Krista, udaljeni od građanstva izraelskoga, tuđi Savezima obećanja, bez nade bijaste i neznabošci na svijetu. Sada pak, u Kristu Isusu, vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu – po Krvi Kristovoj“. (Ef 2,11-13) Krist je, dakle, svojom Krvlju izokrenuo ovu situaciju u kojoj je on pripadao samo jednome narodu – onom Izraelovu, a drugi bili neznabošci i isključeni iz Saveza, nade i obećanja. Po njegovoj Krvi i oni koji su bili daleko od Boga i u neznanju, došli su blizu i postali Božja svojina i dionici obećanja.

Braća po Kristu i u Kristu

Za Pavla nema nikakve sumnje da su svi ljudi braća, s time da on ne vjeruje da mogu ostvariti bratski odnos isključivo snagom naravi, već im za takav odnos treba Božji zahvat koji se doista dogodio u Kristu: „Doista, on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu. Zakon zapovijedi s propisima obeskrijepi da u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice sazda jednoga novoga čovjeka te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo. I dođe te navijesti mir vama daleko i mir onima blizu, jer po njemu jedni i drugi u jednome Duhu imamo pristup Ocu“. (Ef 2,14-18)

Kako je očito iz Pavlovih tvrdnji Krist je pomirio ljude jer je on jedini bio kadar srušiti pregradu koja je dijelila narod pogana i židovski narod, to jest ta 'dva čovjeka'. On je uklonio i Zakon zapovijedi po kojemu pogani nisu imali pristupa vjeri i Bogu, te je do te mjere svojom krvlju očistio one koji su prihvatili vjeru da su odsada mogli pristupiti pred lice Božje. Jedino je on bio kadar od dva čovjeka napraviti jednoga, što nije mogao biti naravni, već milosni proces. Dva čovjeka, okrnjena poradi grijeha, nisu se mogli sami dogovoriti i napraviti jednoga cijeloga od sebe, već im je trebao Krist, jedini pravi i cjeloviti čovjek. A kad je potom njih dvojicu u svome Tijelu sazdao kao nove ljude, on ih je u tome Tijelu i izmirio s Bogom dokidajući njihovo neprijateljstvo.

A Isus nije samo dokinuo neprijateljstvo između ova dva naroda, već je dokinuo i neprijateljstvo koje je u svakom od tih naroda bili i po drugim osnovama kao što je klasna, rasna ili spolna. O tome svjedoči također sv. Pavao na jednom drugom mjestu: „Uistinu, svi ste sinovi Božji, po vjeri, u Kristu Isusu. Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu! Ako li ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju“. (Gal 3,26-29) Tako je pišući Galaćanima koje su judaizanti htjeli vratiti/okrenuti na židovstvo, jasno ih upozorava da su oni po Kristu postigli sinovstvo Božje, što je daleko više nego im židovstvo može ponuditi. Tako je ustao u obranu reduktivnog tumačenja, to jest dijeljenja ljudskoga roda na 'naravan' način, kako su htjeli Židovi koji su sebe držali sinovima Abrahamovim samo zato jer su po tijelu iz njegova potomstva.

No kao što nije bio za 'naravne' podjele, Pavao nije biti niti za umjetna zajedništva koja se stvaraju na socijalnom, sociološkom, gospodarskom, interesnom ili nekom sličnom polju. On zato inzistira na istini da je pravo zajedništvo među ljudima ostvarivo po vjeri u Krista, to jest po krštenju po kojem su zaodjenuli Krista. To je nova – duhovna razina zajedništva s Bogom na koju imaju pravo svi narodi i ljudi, i svi su pozvani na nju, a ostvaruju je oni koji pođu putem vjere u Krista, te opravdanja njegovom Krvlju i Križem. Krist je stoga znak univerzalnog zajedništva ljudi i naroda, te svaki kršćani treba biti sljedbenik svoga Učitelja. Zato prva Crkva nikada nije bila niti za 'umjetno' niti za 'naravno' zajedništvo i prijateljstvo među ljudima, već za ono milosno i kristovsko, koje čovjeka dotiče i mijenja u njegovoj biti i uzdiže ga na razinu Božjeg sinovstva.

Ivan Bodrožić