Isusovo rođenje donijelo nam je spasenje i život vječni
Marito Mihovil Letica - Zagreb
Veliku i nenadvladivu istinu iz povijesti spasenja možemo slikovito izraziti riječima da je Isusovim rođenjem nebo, kao nikada prije i poslije toga, zamilovalo i poljubilo zemlju. Taj se nebeski cjelov, očinski i kozmički, radosno uprizorio u spasonosnome rođenju Isusovu. Nazarećanin Isus – zato što nije samo čovjek nego i Bog, pravi Bog i potpuni čovjek – uzorni je lik čovjeka koji je pozvan da nas pomiri i sjedini s Bogom. To je Isusov mesijanski i spasiteljski poziv, u tome je poslanje Bogočovjeka Isusa Krista.
Upravo je to donio Božić čovjeku, cijelomu rodu čovječjemu. Prisjetimo se stihova iz Proslova ″Evanđelja po Ivanu″ gdje čitamo: ″Svjetlo istinsko, / koje prosvjetljuje svakog čovjeka, / dođe na svijet″ (Iv 1,9). O tome stoljećima prije Ivana starozavjetni prorok Izaija reče u 9. poglavlju svoje proročke knjige: ʺNarod koji je u tmini hodio / svjetlost vidje veliku; / one što mrklu zemlju obitavahu / svjetlost žarka obasjaʺ (Iz 9,1).
Ovo svjetlo koje došlo je s Isusovim rođenjem, sjaji neizmjerno jače i trajnije od varljivih svjetala i blještavila izvanjskoga svijeta, time i svjetala kojima su u vrijeme adventa, Božića i Nove godine okićene naše ulice i trgovi. Svjetlo koje rođenjem donio je Isus, jače je i od sunčeva svjetla. Nije meteorološko i astronomsko – nego kozmičko, duhovno i soteriološko ili spasenjsko.
Prisjetimo se da je blagdan Božića uveden u Rimu u 6. stoljeću, a nadnevak 25. prosinca, kao dan Isusova rođenja, spominje se prvi put u 4. stoljeću. To je vrijeme zimskoga solsticija ili suncostaja, kada je najduža noć, a nakon toga dan počinje rasti i dnevne svjetlosti biva sve više. Premda je to i danas predmetom rasprava, nije moguće zanijekati ikakvu vezu – kalendarsku, ne i sadržajnu – između nadnevka Božića i poganskoga rimskog štovanja ʺnepobijeđenoga suncaʺ (ʺsol invictusʺ), čemu su pridolazile i poganske zimske svetkovine, saturnalije. Za Rimljane je to bio dan sunca, nakon čega dani postaju duži te se očekuje proljeće i skori početak novoga života u prirodi. Blagdan Božića ubrzo se raširio i u zapadnome i u istočnome kršćanstvu.
Ali ekumena ili poznati svijet danas je višestruko prostraniji od granica antičkoga svijeta. Božić jednako dolazi i na južnoj polutci Zemlje, primjerice u Australiji i Novom Zelandu. Tamo Božić dolazi s početkom ljeta, kada je najduži dan i najviše je svjetla, a potom se dani počinju skraćivati. Sve su to izvanjske slike Božića, koje mimoilaze njegovu univerzalnu, svesvjetsku bît i poruku.
Isus Krist stoji iznad svih godišnjih doba i neizmjerno nadilazi vrijeme i vjekove – jer nam je došao donijeti vječnost. U ivanovskim spisima, a navlastito u ″Evanđelju po Ivanu″, susrećemo dvije grčke riječi za život: ″bíos″, vremeniti život u kojemu ćemo kao zemna i nenužna bića prije ili kasnije umrijeti, i ″zoē″, duhovni, Božjom milošću darovani život koji je od vječnosti i za vječnost. Život vječni, ″zoē″, donio je Isus dolaskom među nas. Božić je stoga blagdan radosti, radosne vijesti, duhovnoga svjetla koje nam pokazuje put prema vječnosti.
Poštovane slušateljice i poštovani slušatelji Vatikanskoga radija, na dobro vam došlo sveto Porođenje Isusovo! Sretan vam Božić!
