O spomendanu blaženoga Gracije Kotorskoga
Marito Mihovil Letica
U ʺRazgovoru ugodnome naroda slovinskogaʺ, što ga je sredinom 18. stoljeća spjevao fra Andrija Kačić Miošić, čitamo da ʺBoka od Kotoraʺ jest ʺdika od Hrvataʺ. A pet-šest desetljeća prije, godine 1698., ruski je diplomat grof Petar Andrejevič Tolstoj na putovanju duž jadranske obale zapisao da su primorski krajevi od Herceg Novoga do Perasta ʺzaseleni Horvatamiʺ, odnosno ʺnaseljeni Hrvatimaʺ. U današnjoj Boki kotorskoj, koja je dio Crne Gore, Hrvati su izrazita manjina.
Iz Boke, koju često nazivaju Zaljevom hrvatskih svetaca, potječu sveti Leopold Bogdan Mandić, blažena Ozana Kotorska i blaženi Gracija iz Mula. Danas će, u povodu njegova spomendana, biti riječi o blaženome Graciji Kotorskome.
Rođen je u ribarskome mjestu Muo dana 27. studenoga 1438., a nosio je ime Pavao Krilović. Tada je Boka kotorska bila u sastavu Mletačke Republike. Pavao je djetinjstvo i mladićke dane proveo poput većine stanovništva Mula, kao težak i ribar. Nakon 30. godine života odlučio je promijeniti zanimanje te je postao mornar na mletačkim brodovima.
Jednom se prigodom zatekao u Veneciji i slušao je propovijedi augustinca Šimuna iz Camerina, glasovitoga pučkog misionara. Čuo je Božji poziv, snažan i neotklonjiv. Ostavio je brodove i plovidbu, svukao mornarsku odjeću te obukao redovničko ruho. Ulaskom u augustinski red, uzeo je ime Gracija, što znači ′milost′, a obuhvaća i značenja ′ljubav′, ′milina′, ′dražest′ i slično.
Isprva je živio u siromašnome samostanu na brdu Ortone, nedaleko od Padove. Pojačao je osobnu molitvu, nosio kostrijet, trapio tijelo i strogo postio. Gracijina subraća redovnici više su puta posvjedočili kako se iznad njegove sobe noću uzdiže čudesna svjetlost. Gracija je noći često provodio u bdijenju i molitvi. A danju je fizički radio. Jednom je zgodom kopao u vrtu dok je u crkvi služena sveta misa. Pokleknuo bi svaki put kada bi svećenik podignuo euharistijsko Isusovo Tijelo. Doživio je da se crkveni zid pred njim otvara kako bi mogao vidjeti svećenika koji podiže Tijelo Kristovo. Taj je mistični događaj snažno utjecao na Graciju, a i pročuo se nadaleko.
Mnoštvo vjernika počelo se slijevati prema do tada mirnu samostanu. Vjernici su iskali da ih Gracija primi i sasluša. Stoga su ga poglavari odlučili premjestiti u samostan na otočiću svetoga Kristofora u Veneciji, gdje će Bog uz Gracijin zagovor učiniti mnoga čudesna ozdravljenja. Zauzimao se Gracija za siromahe i bolesnike. K tome se odlikovao darom proricanja i savjetovanja te je u mnogo slučajeva uzmogao izmiriti sukobljene strane, da su Mlečani otočiću svetoga Kristofora dometnuli naziv ʺod miraʺ.
Bijaše Gracija predani štovatelj presvete Euharistije i Blažene Djevice Marije. Živio je o kruhu i vodi, mesa nije jeo. Spavao je na dasci. Nikada nije postao svećenik, nego je do smrti ostao brat redovnik. Preminuo je u 70. godini, 9. studenoga 1508., na mletačkome otočiću svetoga Kristofora. Tijelo mu je 1810. preneseno iz Venecije u Muo, zahvaljujući zauzimanju tamošnjega pomorskog kapetana Antuna Jankovića. Od 1868. tijelo blaženoga Gracije čuva se u novoj župnoj crkvi u sredini mjesta, na samoj obali. Godine 1889. papa Leon XIII. proglasio je Graciju Kotorskoga blaženim. Spomendan mu je 9. studenoga, a u Veneciji i njegovoj rodnoj Boki kotorskoj slavi se 8. studenoga.
