Sakralna arhitektura. Ikonografija u crkvenom prostoru

Dolores Petrović, mag. arch.

Ikonografski projekt u crkvi pokazuje kako figurativna umjetnost, odnosno slikarstvo i kiparstvo, sudjeluje u liturgiji. Ova umjetnost dio je liturgije, jer sve što je u prostoru liturgije na neki način sudjeluje u onome što je On nazvao prirodom liturgije. Ne može biti, dakle, u liturgijskoj zgradi nešto što nema nikakve veze s liturgijom i nije njezin dio.

Od početka, kada su kršćani izlazili iz svojih domova i počeli slaviti na većim, prvotno javnim mjestima (primjerice prijašnjim tržnicama), shvatili su da je euharistija ta koja mijenja prostor, a ne suprotno, točnije liturgija je načelo preobrazbe svijeta.

Kako govori Ivan Pavao I: „Umjetnost mora umrijeti i sama“. Ona mora umrijeti da bi mogla uskrsnuti kao umjetnost koja govori o Kristu, koja očituje Krista i koja može biti dio liturgije.

Najčešći odgovor na pitanje što je umjetnost jest da je ona slobodni izraz umjetnika. U moderno doba umjetnik izražava sebe, izražava svoju viziju, svoje ideje svoju psihu i na koncu svoje iskustvo. Kad bismo tražili jezik koji ima svoj izraz, što će biti subjektivniji, umjetnik će biti veći. Što je istinitiji do tada nepostojeći i neponovljivi jedinstveni oblik, to će umjetnik biti veći. Tada se shvaća kako se ovakva definicija umjetnosti potpuno sudara s onim što smo rekli o Kristovoj liturgiji. Iza sebe imamo stoljeće pozornosti prema jedinstvenosti oblika; sve teži jedinstvenosti, ali se događa i da takva umjetnost u crkvi nema nikakve veze s istom.

Poznato je, primjerice, da skulpture svetaca ili njihove slike koje vidimo danas nisu realistični prikaz njihova pravog izgleda, točnije ovaj svetac u trenutku kada je proglašen svecem nije takav kakvog ga ljudi gledaju danas. Jer budući da je svet i preobražen je u Krista, njegova individualnost se gubi i isti postaje za vjernike mjesto na kojem komuniciraju s Kristom, stoga su antički umjetnici svece prikazali tako da nalikuju Kristu u određenim segmentima, što opet podsjeća na nekog drugog sveca. Točnije, stvar o kojoj se ovdje govori zajedništvo je svetaca. Ako je tako, onda se razumije zašto je nakon baroknog zasićenja stigla praznina i sada se također razumije koliko će danas biti teško vratiti umjetnost u liturgiju, jer ona riskira da ne bude liturgična, riskira biti izvanzemaljska stvar.

Milijarde ljudi koji vjeruju u Crkvu kažu da se osjećaju u neobičnom okruženju danas, a nekolicina kaže da se okolina sudara s odlomkom koji se čita u liturgiji. Umjetnost uistinu treba stvarati u skladu s onim što se događa u liturgiji, kao da je ona produženje ili snimanje programskog produžetka ovog preobražavajućeg načela datog u liturgiji, jer vjernici shvaćaju da liturgija nije samo trenutak života nego njegov vrhunac.

Potrebno je s velikim strpljenjem oporavljati umjetnost za liturgiju počevši od velikog iskustva kršćana, počevši od rođenja liturgije. A zatim se treba proći kroz ove epohe kako bi se vidjele stvari koje mogu poslužiti kao nadahnuće danas. Moramo se sjetiti da umjetnost kršćana nije rođena u njihovoj kreativnosti iz hobija ili zato što su željeli pristupiti klubu velikih umjetnika, nego je rođena iz ontološkog i egzistencijalnog iskustva njihovog vremena. Jer tamo gdje se cijeli svijet začepi i gdje se više nema što reći kršćani počinju govoriti.

Svaka umjetnost je povezana sa životom. Umjetnost ukratko izražava život. Pitanje je koji život? Biološki život, život psihe, ili život kao Njegov? Prvi kršćani su, primjerice, intervenirali na grobu u želji da naglase da su život za koji znaju dobili na dar i da život pobjeđuje grobnicu. Primjerice, poganski sarkofag imao je ručke za otvaranje koje kršćani stoljećima nisu željeli preuzeti jer se grobnica otvara sa stražnje strane za prolazak naprijed, a nema vraćanja ovdje, točnije nema vraćanja na ovozemaljsko. Tokom vjekova su se pak kršćani izgubili i stvorili ručke na svojim grobnicama.

Kršćani kroz povijest koriste slike koje danas svi vrlo dobro poznaju. Tri su dimenzije umijeća kršćana koje se pojavljuju na ikonografskim radovima:

Prva je poštovanje realizma, kako bi svi i uvijek mogli prepoznati što je to što gledaju. Međutim, danas pobjeđuje subjektivan osjećaj da se više ne može čitati ono što se gleda.

Druga dimenzija je postojanje vizije, vizije života. Umjetnost kršćana predstavlja ovu viziju okupanu životom. Upravo je ta ideja o životu Euharistija, dakle ne samo ideja nego i Njegova prisutnost.

Treća dimenzija je upravo ona koja se odnosi na simbol u smislu vrlo drevnih otaca, a ne modernosti. Ovim umjetnost treba biti jednostavna, bitno je da ne okupira oko, a gledatelj da ne promatra oblik s naglaskom na detalje, već na ono što se kroz ovu sliku prelijeva kao poruka. I to je uistinu iskustvo vjere.