Razmatranje liturgijskih čitanja 19. nedjelje kroz godinu
Fra Darko Tepert
Dok je Isus sa svojim učenicima na putu prema Jeruzalemu, učenici sve više postaju svjesni zahtjevnosti puta kojim su krenuli. Zato im Isus sada kaže: »Ne bojte se stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo« (Lk 12,32). Kraljevstvo pak označava Božju blizinu, pobjedu, sigurnost. Ipak, da bi se mogao primiti ovaj veliki dar, čovjek mora najprije sve otpustiti. Mora osobito otpustiti svoje strahove i svoje navezanosti, te se pouzdati u Boga. Zato sada Isus govori vrlo radikalno o materijalnom vlasništvu. On potiče učenike da prodaju sve što imaju, a da si pribave ono blago koje ne propada, blago »nepropadljivo na nebesima« (12,33-34). Biti nenavezan na zemaljsko, znači biti navezan na Boga. »Gdje vam je blago, ondje će vam biti i srce« (12,34). Na misi svaki put izgovaramo: »Gore srca! – Imamo kod Gospodina!« Neka nam to doista bude vlastita molitva koja će označavati naše duboko pouzdanje u Oca.
U nastavku Isus nastavlja poučavati učenike kako ići putom. Tako im kaže da njihovi bokovi moraju biti opasani, a svjetiljke upaljene (12,35). Opasani bokovi podsjećaju na Izraelce koji su izlazili iz Egipta te su morali uvijek biti spremni za put. Bio je to način kako su slavili prvu Pashu prije nego što će prijeći preko Crvenoga mora (Izl 12,11.22-23). Upaljene svjetiljke podsjećaju također na izlazak i to na vrijeme kad su bili podno brda Sinaja gdje im je Bog dao zapovijedi, a među njima i naputke kako da urede svetište. Upravo su u svetištu trebale uvijek biti pred Gospodinom upaljene svjetiljke (Izl 27,20). Kao da Isus želi reći da je kršćanski put, a to znači kršćanski život, novi izlazak. U onom prvom izlasku Bog je uvijek bio s Izraelcima i ništa im nije nedostajalo. Prolazili su kroz različite nevolje, ali ih je Bog uvijek spasio i doveo do cilja.
Isus sada svojim učenicima govori tri prispodobe o budnosti. U prvoj prispodobi Gospodin, poput gospodara, kuca (Lk 12,35-38). Ako su sluge budni i spremni da ga dočekaju, gospodar će se sâm opasati i služiti im. To je slika našega Gospodina koji nije došao da mu služe, nego da služi i život svoj dade za nas. Ključni je element budnost slugu. U drugoj prispodobi ključni je element vrijeme (12,39-40), jer kad bi čovjek znao kad će doći lopov i provaliti u kuću, budan bi ga čekao. Isusovi učenici moraju uvijek biti budni jer ne znaju ni dana ni časa. Treća prispodoba govori o razdoblju do Gospodinova dolaska, to jest kako biti budan (12,41-48). Isus govori o sluzi koji je postavljen nad drugima, o njegovoj odgovornosti. Upravo je o odgovornosti riječ. U kršćanskom životu, dok iščekujemo drugi Gospodinov dolazak važni su vjernost i razum. Naime, dok se čini kao da Gospodin neće skoro doći, čovjek se lako opusti te to postaje prilika za postupanje protiv njegove volje.
Nama ovo kaže da u svakom trenutku trebamo imati pogled usmjeren prema Gospodinu i budno ga čekati. To znači da moj život mora najprije biti obilježen molitvom. Molitvom priznajem da ovisim o njemu i da sve od njega očekujem i da na svemu njemu zahvaljujem. S time je povezna i nenavezanost na zemaljske stvari i odnose. Ako se svemu nadam od Gospodina, onda mi nije potrebno ono zemaljsko da bih bio zadovoljan. Kao kršćanin mogu imati i nemati, a biti zadovoljan. Kao kršćanin mogu biti omiljen u društvu ili osamljen, a biti zadovoljan. Kao kršćanin mogu biti, ljudski gledano, uspješan ili neuspješan, a uvijek biti zadovoljan. To mogu, jer sam molitvom okrenut Gospodinu. I ne samo molitvom, nego i djelima. Ako sam vjeran Gospodinu, onda činim njegova djela, djela ljubavi i milosrđa. Pritom ne trčim za znakovima, tražeći kada će on doći, nego sam svjestan da je i sada on uza me.
Svima nama koji se zovemo kršćanskim imenom mnogo je dano, pa će se od nas i mnogo tražiti. Upoznali smo Spasitelja i njegovu ljubav prema nama i prema cijelom ljudskom rodu. Od nas će se tražiti ljubav prema svakom čovjeku.
Neka nam srca – molitvom, mišlju, riječima i djelima – uvijek budu gore, kod Gospodina!
