Ukrajina. Caritas Mariupolj i dalje služi, makar udaljen od mučeničkoga grada
Svitlana Duckhovych – Vatikan
Sve što su stanovnici Mariupolja doživjeli tijekom ruskog bombardiranja grada bila je uvreda za njihovo dostojanstvo te prva gesta milosrđa prema ljudima koji su uspjeli pobjeći od nasilja mora biti usmjerena na vraćanje tog dostojanstva, a ne samo na pružanje utočišta, hrane, lijekova itd., ali i na pružanje duhovne i psihološke potpore, te davanje mogućnosti zarade. Izjavio je to u intervjuu za Vatican News grkokatolički svećenik, koji je te događaje doživio iz prve ruke: od 2010. služio je u Mariupolju, gdje je vodio i lokalni Caritas, a 16. ožujka morao je napustiti grad sa svojim obitelji. Svećenik je vlč. Rostislav Spryniuk. Preselio se u Zaporižju, gdje je primljen u jednoj od grkokatoličkih župa i gdje je premješten „Caritas Mariupolj“ za koji nastavlja raditi.
Idite tamo gdje postoji potreba
„Otišao sam gdje je bilo potrebe“, kaže vlč. Rostislav, prisjećajući se početka svoje misije u jednom od područja Ukrajine, gdje je vladala „postsovjetska duhovna praznina“. On dolazi iz regije Ivano-Frankivsk, na zapadu zemlje, te je morao tražiti dopuštenje od lokalnih crkvenih vlasti, koje su „prihvatile i tako sam došao u Mariupolj, jer smatram da svećenik mora ići tamo gdje je potreban", navodi. Tamo je služio maloj zajednici od oko 50 ljudi. Nije ih bilo puno jer, kako objašnjava, nije bilo prave, vlastite crkve: slavilo se u kapelici, postavljenoj u svećenikovoj kući, ali za mještane je jako važno imati bogoslužnu zgradu, crkvu . „Nedavno smo počeli graditi crkvu, postavili smo temelje i podigli prvi kat. Župa je rasla…”.
Prva kateheza – geste milosrđa
Misija u Mariupolju nikad nije bila laka. Nakon što je počeo rat 2014. godine, 13. travnja grad su zauzeli proruski separatisti, a dva mjeseca kasnije ukrajinska vojska ponovno je preuzela kontrolu. Regionalna uprava Donjecka privremeno je premještena u grad, budući da je glavni grad ostao pod okupacijom. „Unatoč činjenici da je linija bojišnice bila samo 12 km od grada, – kaže vlč. Rostislav – život u našoj župi se nastavio: slavlja su se održavala redovito, vodili smo kateheze, imali smo svoj Caritas, koji je, među ostalim, pomogao ljudi u tampon zonama”.
Za svećenika koji dolazi iz zapadne Ukrajine gdje sovjetski režim nije uspio potpuno ugušiti vjeru naroda, obavljanje pastorala u Mariupolju bio je izazov. „Prvo sam ljudima morao objasniti tko je Krist, prenijeti im što je Crkva i što ona radi - kaže - i učinili smo to na vrlo jednostavan način: kroz ljubav, kroz očitovanje milosrdne Božje ruke, a to je Caritas. I ljudi su odgovorili, mnogi su počeli ići u crkvu, htjeli su osnovati zajednice u svojim selima. Ljudi su tamo jednostavni i radišni, uvijek su bili vrlo otvoreni. Zapravo, bilo je vrlo korisno raditi s tim ljudima”.
Iako je do 24. veljače opasnost u Mariupolju bila bliska i stalna, vlč. Rostislav kaže kako je nakon tog datuma shvatio da bi situacija mogla postati puno gora od one na koju su svi već navikli. „Ujutro oko 4.30 – prisjeća se – probudio me prijatelj i rekao mi da je počeo rat. Rekao sam da rat traje već dugo, a on mi je odgovorio: 'Ne razumiješ, upali TV'. Kasnije je život u Mariupolju postao ono što se može opisati jednom riječju: 'pakao'. Bila je to uvreda ljudskog dostojanstva, uvreda ljudima, uništavanje samog ljudskog identiteta: ljudi su bili spremni učiniti sve da nešto pojedu, da dobiju vodu, lijekove, drva za vatru i kuhanje. I sve je trebalo vrlo brzo, jer bombardiranja nisu prestajala ni na minutu, dolazila su i iz dalekometnog topništva, i s mora, odakle su lansirane rakete, i s neba: tri do deset zrakoplova stalno je letjelo nad Mariupoljem, bacajući bombe na civilne četvrti”.
Prepričavajući te činjenice, vlč. Rostislav nekoliko puta zastaje kako bi došao do daha: iako su od tada prošla gotovo četiri mjeseca, bol je još živa, peče dušu i um odbija ponovno proživjeti ono što on ponekad definira kao „pravi pakao". „Ali najgora stvar – kaže on – bila je to što su se ljudi navikli na bombardiranje i obraćali manje pozornosti, pa je mnogo ljudi izgubilo živote. Moj 17-godišnji sin je vidio kako umiru dvojica njegovih kolega iz razreda i njegova djevojka. Čudom je ostao živ i neozlijeđen. Ovo vam želim reći: ovo što smo doživjeli je neopisivo, ne mogu naći prave riječi. Da bi se to razumjelo, treba to proživjeti, ali ja to svakako nikome ne želim”.
Bijeg iz Mariupolja
Velečasni Rostislav Sprynyuk živio je u Mariupolju sa suprugom i dvoje djece od 17 i 9 godina. Par ima još jednog starijeg sina koji je u to vrijeme bio u Čerkasima gdje je radio. Svećenik se prisjeća trenutka kada je odlučio napustiti Mariupolj: „Osjećao sam da moram ostati sa svojim župljanima: to je dužnost svećenika. A o tome smo razgovarali i s biskupom. Ali u jednom je trenutku situacija u Mariupolju postala nepodnošljiva: nije bilo plina, struje, grijanja, internetske veze. Mariupolj je prilično velik grad, u njemu je živjelo 500 tisuća ljudi. Kad sam vidio da se moja zajednica već raspršila, da nikako ne mogu doći do nje, a bilo je i opasno, onda smo se odlučili uključiti u prvi mogući humanitarni koridor i 16. ožujka s obitelji krenuli. Pokušao sam ih uvjeriti da odu i ranije, kada je bilo manje opasno, ali moja je supruga odbila, jer je jednom, početkom rata 2014., otišla na zapad zemlje i živjeli smo na udaljenosti dvije i pol godine te me više nije htjela ostavljati. Ali ovaj put, kada se situacija znatno pogoršala, i ona je shvatila da bi bilo bolje ranije otići iz grada. Za mene je to bilo jako teško, jer sam imao dvostruku brigu: nisam se brinuo za sebe, moja pozornost je bila usmjerena ne samo na pomoć župi, već i na moju obitelj”. Mariupoljski župnik s gorčinom razmišlja o svojim župljanima: „Mnogi su otišli, mnogi su nestali, ne zna se jesu li živi ili su odvedeni, deportirani u Rusiju. Uspostavio sam kontakte s 10-ak ljudi koji su uspjeli krenuti odatle, a za ostale nemam informacija”.
Caritas Mariupolj: Vratiti dostojanstvo ljudima
U Mariupolju vlč. Rostislav upravljao je djelovanjem lokalnog ogranka Caritasa, koji je pogođen sredinom ožujka. Sedam ljudi, uključujući dvoje zaposlenika, izgubilo je život. Sada se ured preselio u Zaporižju. Caritas Mariupolj, u suradnji s lokalnom podružnicom, brine o izbjeglicama iz tog, ali i iz ostalih gradova. „Ljudima sada treba sve - objašnjava svećenik - jer su praktički istrgnuti iz života, lišeni su dostojanstva. Naša država pokušava pomoći, ali ne može doprijeti do svih, jer sada je glavni fokus na vojnom sektoru koji je predan obrani države od ruskog napredovanja. A dobrotvorne zaklade, poput Caritasa i drugih, čine sve što mogu kako bi pomogle ljudima”.
Ravnatelj Caritasa kaže da dnevno oko 350 ljudi dođe po hranu, odjeću, sredstva za higijenu, lijekove. „U svim gradovima i selima neokupiranog dijela Ukrajine ima izbjeglica koji su izgubili sve: netko je imao tvrtku, netko ordinaciju, netko je bio bilježnik. Sada nemaju više ništa i osjećaju se dezorijentirano, ne znaju što će biti sutra, kako ćemo zaustaviti Ruse, kako prehraniti svoju obitelj. Treba im sve, ali prije svega, po mom mišljenju, osim duhovne, potrebna im je i psihološka podrška. Drugo, moramo im pomoći da vrate svoje dostojanstvo tako što ćemo im ponuditi priliku da rade i zarađuju. Na primjer, mi to već radimo kroz program „Cash for work”. Također moramo pomoći poduzetnicima da nastave svoje aktivnosti ili promovirati ponovni razvoj”.
U ovom trenutku, prema riječima vlč. Rostislava, veliku pozornost treba posvetiti potpori djeci, a posebice djeci s invaliditetom. „Maloljetnicima je potreban psihološki oporavak kako bi se osjećali sigurno, kako bi se vratili kao djeca, - kaže. - Imamo nešto psihologa, ali ih je premalo, trebamo mnogo stručnjaka u sektoru koji bi mogli doći raditi ovdje. Očito, moraju znati jezik”.
Prevladavanje trauma i trenuci radosti
„Kako uspijevate upravljati tim traumatičnim sjećanjima?", pitam svećenika. „Pokušavam ne razmišljati o tome, - odgovara. – Trudim se raditi i pomagati ljudima, jer ako počnete razmišljati o tome, sve postaje jako teško. Potom, moja je molitva stalna, molitva puno pomaže“. Nada izvire i iz milosrđa koje se nudi drugima: „Radost nastaje kad vidim da ljudi, primajući bilo kakvu našu pomoć, počinju vjerovati u budućnost – kaže. – Pokazuju to razgovorom s nama, zahvaljuju nam na pomoći, jer se i mi brinemo da im nađemo smještaj, besplatno ga dajemo starijim osobama ili osobama s invaliditetom. Kad vidim da se ljudi osjećaju dobro, i ja se osjećam dobro“.