Osvrt na knjigu "Uvod u sakramente u svjetlu teologije slike Božje"
Marito Mihovil Letica.
Živimo u kasnome postmodernom vremenu, kojemu je svojstveno nastojanje oko razgradnje apsolutnih istina, čvrstih identiteta i takozvanih velikih mjerodavnih priča: u filozofiji, književnosti i drugim umjetnostima, u teologiji, povijesti i općoj kulturi. Kao jedna od tipičnih postmodernih pomodnih riječi u našemu globaliziranom svijetu nameće se anglizam odnosno amerikanizam ʺimidžʺ (ʺimageʺ), u značenju ′dojam što ga tko svojom pojavom ili ukupnim ponašanjem ostavlja u javnosti′, kao svojevrsna slika osobe u javnom prostoru. U engleski je riječ prihvaćena iz latinskoga jezika, gdje ʺimagoʺ znači upravo ′slika′. Čovjek je – kako nam kaže katolička teologija – slika Božja, ʺimago Deiʺ. Tako stvorena slika ne propada niti blijedi, ne gubi na popularnosti. Ona nije ni moderna ni postmoderna – nego svevremeno suvremena u neprekidnoj sadašnjosti koja smjera k vječnosti. Čak i u vodećim zemljama globaliziranoga svijeta gdje se vrijednosti kršćanstva, kao velike mjerodavne priče, sve više zanemaruju i odbacuju – ostaju toponimi kao biljezi identiteta kroz vrijeme. Primjerice, u američkoj saveznoj državi Kaliforniji grad Los Angeles ima u imenu anđele, San Francisco svetoga Franju, a glavni je grad Kalifornije, valja podsjetiti, Sacramento.
Dolazimo do knjige naslovljene ʺUvod u sakramente u svjetlu teologije slike Božjeʺ, koja je u izdanju Kršćanske sadašnjosti i Kršćanskoga kulturnog centra u Zagrebu objavljena u rujnu 2021. godine. Autor je Anton Tamarut, svećenik Krčke biskupije i redoviti profesor u trajnom zvanju na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, rođen 1960. u Novalji na otoku Pagu.
Iz sadržaja knjige odsijeva osobiti susret i blizina, dodir i prožimanje teološke antropologije i teologije slike Božje. Čovjek se svojim sakramentalnim životom suobličuje Bogu, njegovu Sinu, kako u predgovoru kaže autor, čovjek se ʺu sakramentima po djelovanju Duha Svetoga postupno i stalno preobražava ′u istu sliku – iz slave u slavu′ (2 Kor 3,18) sve do slavnog uskrsnuća, do ispunjenja blažene nade i pojavka ′slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista′ (Tit 2,13).ʺ S ovitka knjige čitamo nekoliko početnih rečenica:
ʺU sakramentologiji nadahnutoj teologijom slike Božje, u kojoj se čovjek promatra u prvom redu kao relacijsko biće, ′odnos′ je jedan od temeljnih pojmova i kategorija. Sakramentima se uspostavljaju i njeguju bliski odnosi sinovstva, prijateljstva, zaručništva. Prisutnost i blizina svojevrsni su sinonimi za sakramentalnu milost ukoliko ona označava životni susret, odnosno blizinu i doticaj; blizinu koja stvara sličnost, mijenja i ispunja osobu ljubavlju i radošću zajedništva s Kristom i u Kristu.ʺ
Nakon predgovora i uvoda, zatim biblijskih polazišta i osnova, gdje je uz ostalo riječ o starozavjetnim obrisima odnosa između Boga i čovjeka te o Isusu Kristu, novom Adamu, savršenoj slici Božjoj, slijede teološka polazišta i osnove, gdje se razmatraju sakramenti kao Gospodinovi darovi Crkvi, u drugome dijelu knjige je riječ o sakramentima pojedinačno. Posrijedi je nov, izvoran i domišljat pristup sakramentima, gdje se sakramentalna stvarnost razmatra s aspekta teološke antropologije i osobito teologije slike Božje. Kroz dotične nas teme, prikazane duboko i obuhvatno, Anton Tamarut vodi logički koherentno, metodički susljedno i stilski uglađeno te ova knjiga zavrjeđuje jasno izrečenu pohvalu i zdušnu preporuku čitateljskoj publici.
