Svetkovina Presvetoga Trojstva
Marito Mihovil Letica - Zagreb
Svetkovina Presvetoga Trojstva – jedna od najvažnijih u hodu kroz crkvenu godinu – slavi se u prvu nedjelju nakon blagdana Duhova, odnosno u nedjelju ususret blagdanu Tijelova. U tome je pogledu važno i smjerokazno prizivati Isusove riječi zapisane u 28. poglavlju ʺEvanđelja po Matejuʺ, kojima i završava ova novozavjetna knjiga:
ʺJedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori: / ′Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite, dakle, i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!′ / ′I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.′ʺ (Mt 28,16-20)
Isus govori o krštenju u ime Presvete Trojice: Oca i Sina i Duha Svetoga. Taj poziv i zahtjev znači da je čin krštenja mnogo više od ispunjavanja forme, neizmjerno dublje i sadržajnije od vanjske manifestacije uranjanja u vodu: krštenje u ime Presvete Trojice znači otvoriti se Trojednom Bogu koji će prožeti i očistiti čovjekovu dušu i njegov duh, i to tako da Otac za nas nesavršene i grješne ljude daje krv svojega Sina, Bogočovjeka Isusa Krista, kao cijenu za oproštenje i otkupljenje, a sve u snazi Duha Svetoga po kojemu nam bivaju oprošteni grijesi i po kojemu se, zamilovani darom Njegove jakosti, možemo oduprijeti grješnim sklonostima našega krhkog tijela.
Prisjetimo se da voda u Svetome pismu – a na osobit način kada je posrijedi krštenje – nosi snažno simboličko značenje, najčešće izraženo u trima temama: izvor života, sredstvo očišćenja i središte obnavljanja. U svima trima temama prisutna je smrt. Naime, čovjek kršćanin treba u vodi umrijeti da bi se iz nje nanovo rodio, izronio za život, novi život u Gospodinu: u Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Isusove riječi ʺučinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetogaʺ znače uz ostalo da Isusovi učenici, i budući učenici Njegovih učenika, trebaju umrijeti prijašnjim vjerovanjima i pouzdanjima u nestalnosti i prolaznosti te se roditi za novi život, nošen i zakriljen trinitarnim misterijem, otajstvom Presvetoga Trojstva.
Priča nam tako govori da je sveti Aurelije Augustin, koji pridolazi među najveće teologe i filozofe u povijesti, jednom zgodom razmišljajući o otajstvu Presvetoga Trojstva, upinjući se dokučiti kako je moguće da su u jednome i jedinome Bogu tri osobe – ugledao nekog dječaka koji je školjkom prelijevao more u malu rupu izdubljenu u pješčanoj obali. Augustin ga upita što radi. – ʺŽelim more preliti u ovu rupuʺ, otpovrne dječak. Augustin se nasmije i reče da se uzalud trudi i neka se okani toga posla. A dječak reče: ʺTi misliš da je to nemoguće i smiješ mi se što pokušavam more preliti u malu rupu, a sâm činiš upravo to htijući neizmjerni ocean Božjega bića preliti u malenu posudu svojega razuma. Prije ću ja preliti cijelo more u ovu malu rupu, nego ćeš ti shvatiti kako je Presveto Trojstvo jedan Bog u tri osobe.ʺ
Nakon što je dječak otišao, sveti Augustin pomisli da je vjera sigurnija od razumijevanja te u sebi reče: ʺSvoje štovanje prema Presvetomu Trojstvu najbolje ćemo pokazati tako da uvijek pobožno činimo znak svetoga križa i s najvećim predanjem izgovaramo riječi: ′Oca i Sina i Duha Svetoga′!ʺ
