Fratelli tutti. Stranac na cesti

Drugo poglavlje: Stranac na cesti

Fra Ivan Tučić

Drugo poglavlje Enciklike, nakon što je Papa u prvom poglavlju skrenuo pozornost na neke tendencije u društvu koje sprečavaju razvoj bratstva među ljudima, Papa je posvetio prispodobi o milosrdnom Samarijancu. Ova prispodoba koju Isus pripovijeda zasigurno spada među najpoznatije i najljepše stranice Evanđelja. Riječ je o ranjenom čovjeku, napadnutom od razbojnika i ostavljenom pored puta. Tim putem prolazio je „neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom“ (Lk 10,31-32).

Ranjenom čovjeku, za razliku od svećenika i levita koji su, važno je napomenuti, religiozni ljudi, Samarijanac, za većinu Židova tadašnjeg vremena pripadnik nečistog naroda, iskazao je milosrđe. „Dao mu je prije svega nešto čime se u našem ubrzanom svijetu jako škrtari: dao mu je svoje vrijeme. Zacijelo je imao svoje planove za taj dan, svoje potrebe, obveze i želje. Ali je sve to ostavio po strani kada je naišao na ranjenog čovjeka u potrebi i, premda ga nije poznavao, smatrao ga je vrijednim svoga vremena i pažnje.“ (FT, 63)

Papa, nakon uvodnih naglasaka o pozadini ove prispodobe, pita sve nas: „U kojoj se od tih osoba ti prepoznaješ?“ (FT, 64) Prepoznati se, zapravo, u ovim osobama znači prepoznati na koji se način danas odnosimo prema onima što pate, a pored kojih svakodnevno prolazimo. Ovo nas pitanje, dakle, stavlja pred temeljni izbor: zaobilaziti probleme, bol i patnje drugih ili biti poput milosrdnog Samarijanca. Život, naravno, nije crno – bijel. Zbog toga iskustvo nas uči da svi imao u sebi ponešto od svećenika i levita, ponešto od Samarijanca, nešto od razbojnikâ, nešto od ranjenog čovjeka. Zato Papa u ovom poglavlju o svakom od njih želi razmišljati.

Razbojnici i oni koji se drže podalje

Svakodnevno smo svjedoci različitih vrsta nasilja, razbojništava, krađa, ubojstava. Mnoge od njih imaju motiv u koristoljublju. Sličan motiv imali su razbojnici u Isusovoj prispodobi. Svi oni, na žalost, iza sebe ostavljaju ranjene osobe. Zajedno se s Papom pitamo: Hoćemo li napustiti ranjenu osobu? (usp. FT, 72). Ovo je pitanje uvijek aktualno, posebno danas kada rat u Ukrajini i na mnogim drugim skoro zaboravljenim ratištima, svakodnevno ostavlja iza sebe tolike ranjene osobe, tolike žrtve, tolike odbačene na cesti. Zbog toga prispodoba traži da razmislimo o današnjim razbojnicima, ali i onima koji sve promatraju držeći se podalje od ranjene osobe.

Oni su, kako smo ranije rekli, u ovoj prispodobi religiozni ljudi: svećenik i levit, ljudi na važnim društvenim položajima. Rekli bismo, primjer su nevjere u srcu vjere, jer „vjernik može biti nevjeran u svemu onom što sama vjera zahtjeva, a opet se može osjećati bliskim Bogu i smatrati se dostojnijim od drugih“ (FT, 74). Zato Papa citira riječi sv. Ivana Zlatoustog o čašćenju Kristova tijela: „Ne častite ga u hramu svilenim haljinama dok ga ostavljate vani gola i ozebla“ (FT, 74).

Upravo takvi, oni koji se drže podalje, Papa ističe, imaju saveznike u razbojnicima. „Postoji jedan zatvoren krug između onih koji iskorištavaju i varaju društvo kako bi ga opljačkali i onih koji za sebe tvrde da su nepristrani i nedodirljivi kritičari, a žive od tog sustava i uživaju njegove blagodati“ (FT, 75). Često smo svjedoci ovog saveza, kod nas posebno manifestiranog spregom političkih razbojnika, koji ostavljaju iza sebe tolike ranjene osobe, tolike bolne odlaske i rastanke i Crkve, svećenika i levita, koji okreću glavu, koji glumeći nepristranost, a u biti strahujući od gubitka povlastica, ne žele zaustaviti razbojnike. „Na taj se način potiču razočarenje i beznađe“ (FT, 75), vidljivo posebno među ljudima na našim područjima.

Ranjenik je moj bližnji

Zaobilaziti razočarane, beznadne i druge ranjene ljude ne smije biti izbor. Katkada se i sami osjećamo takvima, ozlijeđeni i ostavljeni. „Osjećamo se također napuštenima od naših jalovih i loše opremljenih ustanova“ (FT, 76), od sustava koji okreće glavu, koji služi „interesima nekolicine pojedinaca“ (FT, isto). Međutim, kako naglašava Papa Franjo, kao odgovorni ljudi moramo preuzeti odgovornost i aktivno sudjelovati u obnovi i pomaganju ranjenih društava. Bez obzira što mnogi gledaju na politiku ili gospodarstvo kao arene za vlastite igre moći, mi trebamo jačati ono što je dobro i, poput milosrdnog Samarijanca, staviti se u službu dobra ljudi koje svakodnevno susrećemo, koji postaju naši bližnji.

Prispodobu o milosrdnom Samarijancu Isus je ispričao da bi odgovorio na pitanje: tko je moj bližnji? U Isusovo vrijeme bližnji su bili oni koji su pripadali vlastitoj grupi, narodu. Međutim, Židov Isus mijenja ovo shvaćanje i Samarijanca, do tad prezrenog i nečistog, ubraja među bližnje; bližnji je, dakle, onaj kome je potrebna naša pomoć. Pozvani smo postati bližnji drugima bez obzira na etničku ili religijsku pripadnost (usp. FT, 81-82). Zato ovo naglašavanje etničke pripadnosti stanovnika Samarije važno je za razmišljanje o ljubavi koja je otvorena svima. Ona nadilazi nacionalne i religijske okvire i „predstavlja snažnu provokaciju koja probija svaku svjetonazorsku manipulaciju i potiče nas da proširimo svoje vidokruge“ (FT, 83).

Zbog toga Papa, na koncu ovog poglavlja, želi podsjetiti na još jedno mjesto u Evanđelju koje se može povezati s ovom prispodobom. Isus kaže: „Stranac bijah i primiste me“ (Mt 25,35). Mnogi su stranci, migranti zadnjih godina prolazili našim putovima, ranjeni i prepušteni sami sebi. Mnogi su im poput milosrdnog Samarijanca priskočili u pomoć, mnogi su ih zaobilazili. Složit ćemo se s Papom Franjom, koji tvrdi da „vjera ima neizrecivu moć nadahnuti i održati stamenim naše poštovanje drugoga“, jer „nitko nije isključen iz njegove [Kristove] sveopće ljubavi“ (FT, 85). A ta se ljubav samo preko nas može drugima, posebno onima u potrebi, posredovati.