Marito Mihovil Letica o pravu na život nerođene djece

Marito Mihovil Letica

Hrvatska je javnost proteklih dana bila snažno zaokupljena slučajem majke koja traži da joj bude dopušten pobačaj teško bolesnoga djeteta za koje je i prije posljednjih nalaza tvrdila da je neizlječivo bolesno te osuđeno na smrt. Instrumentalizirajući taj slučaj, brojne su lijeve i liberalne stranke te pripadnici udruga civilnoga društva uz pomoć znatnog dijela medija napadno zahtijevali primjenu ustavne odluke o pobačaju kojom se – kako su tendenciozno i neistinito interpretirali – dopušta pobačaj kao apsolutno pravo žene.

Pri tome zagovaratelji pobačaja tvrde da fetus nema nikakva prava, da nije pravni subjekt. A to je neutemeljeno i pogrješno. Jer rimsko pravo kaže da se začeto, a nerođeno dijete, smatra u određenim slučajevima već rođenim, ako je riječ o njegovim pravima, o čemu govori pojam ″nasciturus″ u značenju ′onaj koji će biti rođen′. Ta je odredba pretočena i u hrvatsko zakonodavstvo, u članak 124. Zakona o nasljeđivanju (na snazi od 15. veljače 2019.): Dotični članak izrijekom kaže: ″Za dijete već začeto u času otvaranja nasljedstva uzet će se da je rođeno ako se rodi živo″ (NN 14/19). Dospijevamo pred pitanje: Kako začeto dijete istodobno može biti subjekt i objekt: subjekt u pravu nasljeđivanja, objekt u bioetici i medicinskoj etici; subjekt, odnosno ljudsko biće, prema utvrđenim znanstvenim činjenicama, objekt u viđenju dehumanizirane tehnokratske moći?

Treba u tome pogledu istaknuti stručno mišljenje svih hrvatskih medicinskih fakulteta (u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku) te KBC-a Zagreb, koji su se na zahtjev Ustavnoga suda Republike Hrvatske očitovali o početku ljudskoga života. Koordinator povjerenstva prof. dr. sc. Niko Zurak uputio je u kolovoza 2009. Ustavnomu sudu RH odgovor u kojemu među inim piše: ″Početak života predstavlja čin začeća (stvaranje zigote) na koji se u kontinuitetu nastavljaju ostali stadiji razvoja čovjeka u intrauterinom [unutarmateričnom] i ekstrauterinom [izvanmateričnom] životu.″)

No usprkos tomu Ustavni sud RH donio je 21. veljače 2017. rješenje u kojemu kaže da se stari zakon iz 1978. – gdje stoji da žena do isteka 10. tjedna od začeća, a nakon toga pod određenim okolnostima, smije prekinuti trudnoću – nalazi u skladu s Ustavom. Od trinaest ustavnih sudaca samo je Miroslav Šumanović imao izdvojeno mišljenje rekavši, uz ostalo, kako u članku 21. Ustava RH piše da ″svako ljudsko biće ima pravo na život″ te da se to odnosi i na nerođeno ljudsko biće od trenutka njegova začeća.

Ne smije ostati prešućeno da moralni nauk Crkve ne zabranjuje beziznimno sve pobačaje, nego dosljedno argumentira da je primjenjujući načelo dovoljnog razloga u nekim rijetkim okolnostima dopušten prekid trudnoće.

Svjedočimo ustrajnim pokušajima zacrnjivanjima bioetičkih horizonata, otvaranju golemoga prostora dehumaniziranoj tehnokratskoj moći gdje sve agresivnijom postaje ″kultura smrti″ – o kojoj je sveti papa Ivan Pavao II. pisao u enciklici ″Evanđelje života″ (″Evangelium vitae″) davne 1995. godine. Današnje nas stanje treba ne samo zabrinuti nego i potaknuti na vjerodostojan odgovor i aktivno zauzimanje za kulturu života koja smjera zaštiti dostojanstva čovjekova života od začeća do naravne smrti.