Laudato si'. »Sve je tvoje, Gospodaru, ljubitelju života« (Mudr 11,26)

Ana Marčinko

Jedna od najpotresnijih rečenica u enciklici nalazi se na početku trećeg poglavlja a glasi: "Postoji iskrivljen način shvaćanja ljudskog života i djelovanja, koji proturječi stvarnosti do te mjere da je uništava". Papa Franjo u njoj sažima višestruku dramu ljudskoga života. Aplikativna je i istinita za sve razine različitih odnosa, ali nije pesimistična. Ostavlja prostora da ono što je iskrivljeno ipak može biti ispravljeno ako si dozvolimo pogledati i tu perspektivu.

Čovjek i njegovo djelovanje u svijetu

Znanstveni i tehnološki napredak uvelike je olakšao čovjekov život i otvorio mu nove perspektive. Omogućio je da čitavo čovječanstvo postane jedna velika zajednica s brzim protokom informacija i dobara. Iz udobnosti vlastitog doma možete zaviriti i u najdalje kutove svijeta. Razmjenjivati znanja i iskustva s ljudima koje možda nikad fizički nećete susresti. Svojim talentima možete biti na službi cijele ljudske zajednice, a da vas fizička barijera u tome ne sprječava. Vaš glas mogu čuti milijarde. Čovjek današnjice ima nevjerojatnu priliku da svojim djelom ostavi traga na čitavo čovječanstvo. No kakav trag će ostaviti? Jesmo li svjesni moći koje posjedujemo i jesmo li sposobni na svojim leđima nositi tu odgovornost? Nažalost, nemali broj puta svjedočimo da tehnološki rast i njegovi produkti, nisu praćeni ljudskim rastom u odgovornosti, razumijevanju šire slike i prihvaćanju i uvažavanju vrijednosti drugih, koji se ne nalaze u istoj situaciji. Svako je vrijeme sklono tomu da ima slabu samosvijest o vlastitim ograničenjima. Stoga je moguće da čovječanstvo danas nije svjesno izazova koji se pred njega postavljaju (LS 105).

Beskonačne zalihe zemljinih dobara

Čovjek je oduvijek živio s prirodom i od prirode. Uzimao je koliko mu je ona dopuštala. Kontrola nije uvijek bila u njegovim rukama, što samim time znači da je često bio i razočaran neostvarenim očekivanjima. Napretkom pokušavamo tome doskočiti, naša očekivanja su prioritet, i cilj nam je nastojati ih ostvariti. To dovodi do ignoriranja same prirode i njezine dinamike, ali i njezinog “glasa”. Uzimajući više od onoga što nam je priroda spremna ili u mogućnosti dati, nasilno je kontrolirajući, stvaramo nepovratne rane i praznine čije posljedice na kraju uz prirodu osjećamo i sami. U trenutku u kojem prestajemo biti ostalim živim bićima "braća i sestre" postajemo njihovi neprijatelji. I dok s jedne strane napretkom naizgled rješavamo određene probleme, s druge strane stvaramo nove kojih nismo i ne želimo biti svjesni. To je samo još jedan pokazatelj naše nedovoljne svijesti odgovornosti u poslanju u ovome svijetu. Problemima se ne može pristupati samo s jedne točke gledišta ili samo s jednom vrstom interesa (LS 110).

Suvremeni antropocentrizam

Tehnički um promatra prirodu kao izvor resursa, ne stavljajući u fokus krajnje posljedice. To nipošto ne bi smio biti princip na koji čovjek pristaje. Tehnološki napredak je sredstvo koje nam pomaže postići određeni cilj pa i čovjeku njegovo vlastito ostvarenje. No biti sretan i ispunjen znači puno više od toga. Vjerujemo da je svatko od nas voljen i željen, a samim time i potreban ovome svijetu. Sa svim onim što nosimo u sebi, došli smo na ovaj svijet kako bismo ga oplemenili. Na svijetu smo poslani na bezbroj odnosa s drugim stvorenjima. Stoga put našega ostvarenja ne može biti u principu "što mi svijet može dati da se ja osjećam dobro", nego "što ja mogu svijetu dati da nam svima bude dobro"? Svaki ljudski život se poput neponovljivog komadića uklapa u savršeni mozaik povijesti, i stoga ne možeš zauzeti mjesto koje ti ne pripada, niti sam činiti sliku. Mozaik je djelo Umjetnika, svaki odabrani komadić u njemu ima svoje mjesto i svoj smisao. Ne može veći i sjajni kamen manjemu reći ti nisi potreban i odbaciti ga, jer koliko god mala, rupa uvijek ostaje rupa, i njezina prisutnost je nedostatak cijelog mozaika. I dok to ne uvidimo neće doći do potrebnih radikalnih promjena. Sve stvoreno će prestati strahovati od čovjeka tek kada čovjek prestane strahovati od samoga sebe i prihvati sebe kao biće odnosa.

Praktični relativizam

Kada čovjek sebe stavi u centar, on automatski svoje vlastite interese postavlja kao mjerilo djelovanja. Da bi takav sustav mogao opstati, podižu se u nama poprilično jaki obrambeni mehanizmi koji će svemu što dovodi u opasnost naše prioritete oduzeti vrijednost kako bi ih se lakše eliminiralo. Stoga ne čudi da se u društvu događaju različite devijacije poput seksualnog iskorištavanja djece, trgovine ljudskim organima, eliminacije i izolacije starijih i nemoćnih, nepravednog izrabljivanja radnika. Te velike rane današnjeg društva ne nastaju, a posebno ne opstaju voljom pojedinaca, njihovu egzistenciju osiguravaju i uloge pasivnih promatrača koje se tješe da ne mogu učiniti ništa.

Rad

Nemali broj puta rad se predstavlja kao kazna, te se osiguravanje vlastite egzistencije lišene rada predstavlja kao uspjeh. Zaboravljamo da smo upravo svojim radom slični svome Stvoritelju. Doprinoseći ovome svijetu, nastavljamo oblikovati i čuvati njegovo djelo. Što nas dovodi do zaključka da svaki oblik rada u sebi nužno mora uključivati svijest o njegovim posljedicama, bilo pozitivnim bilo negativnim za širu zajednicu. Rad osim što osigurava egzistenciju, omogućava i osobni razvoj. Kroz rad upoznajemo sebe i svijet oko sebe, rušimo barijere, razvijamo kreativnost i pronalazimo vlastitu svrhovitost. Stoga je potrebno širiti, a ne sužavati područje čovjekova rada. Najbolji način na koji čovjeku možemo pomoći je da mu omogućimo da svoju budućnost stvara svojim vlastitim radom u skladu sa svojim mogućnostima.