Laudato si'. Cjelovita ekologija

Ana Marčinko

Ekologija proučava odnose između živih organizama i okoliša u kojem se razvijaju (LS 138). Stoga rezultati njezinog proučavanja trebaju biti razumljivi i aplikativni široj zajednici. Uz pomoć drugih znanstvenih disciplina, trebaju dati svoj doprinos u kvalitetnijoj i produktivnijoj brizi za zajednički dom.

Okoliš

No što je okoliš? Dok često pod tim pojmom podrazumijevamo prirodu koja nas okružuje kao odvojenu cjelinu od nas samih, okoliš je puno više od toga. Pod tim pojmom podrazumijevamo odnos između prirode i društva. Jedno od drugoga nije odijeljeno, niti ga je moguće tako promatrati. Rane društva vidljive su i u prirodi, blagodati prirode vidljive su i u životu i funkcioniranju društva. I stoga je vrlo važno osvijestiti da ekološki problem nije problem prirode, nego i društva.

Ekonomska ekologija

Ako u svoj pristup rješavanju različitih društvenih kriza ne uključimo ekološku dimenziju, onda teško možemo doći do konkretnih rješenja koja neće dovesti do novih kriza u budućnosti. I dok težimo određenoj standardizaciji i optimalizaciji troškova, kako bi što većem broju ljudi omogućili kvalitetniji život, to nipošto ne smijemo raditi nauštrb prirode (LS 110).

Socijalna ekologija

Unutar svake ljudske zajednice razvijaju se institucije koje reguliraju odnose. Nepoštivanje institucije i njenih odluka trebalo bi imati negativne posljedice za pojedince. No činjenica je da u mnogim dijelovima svijeta institucionalna učinkovitost nije na visokoj razini. Stoga se može dogoditi da pojedina društva imaju promišljene i dobro koncipirane zakone, ali nemaju njihovu učinkovitu provedbu, ili – što je još važnije – nemaju razvijenu svijest kod pojedinaca o svrhovitosti mjera i zakona. Zato sami zakoni ili mjere, bez trajne promjene svijesti svakoga od nas ponaosob, ne mogu učiniti previše. U mnogim mjestima priroda se čuvala i očuvala zbog tradicije i odgoja koji je uključivao suživot s njom i život od nje, dok su zakonske regulative ostale tek mrtva slova na papiru, često nejasne domicilnom stanovništvu.

Kulturna ekologija

Uz prirodnu baštinu ugrožena je i povijesna, umjetnička i kulturna baština. One su sastavni dio zajedničkog identiteta nekog mjesta i stoga je svako unificiranje i njihovo zanemarivanje nepovratno štetno djelo za zajednicu (LS 143). Kultura ne pripada povijesti, ona je živa stvarnost čiji smo dionici i mi. Izričaj je određenog vremena i prostora u određenom trenutku, obilježena prošlošću, a otvorena budućnosti. Ona nužno u sebi nosi priču o odnosima. Iz nje učimo i nju nadograđujemo. Promatrajući bogatu baštinu koju su nam ostavile generacije prije nas, ne možemo se ne zapitati kako će generacije nakon nas promatrati svijet koji im ostavljamo, i što će iz naših djela iščitavati?

Ekologija u mome okruženju

Ambijent u kojem živimo utječe na način na koji promatramo svijet (LS 147). Prostori u kojima najviše boravimo, progovaraju o našem osobnom stanju i stavu. Ponekad smo primorani u njihovom “uređenju” raditi selekciju. Primjerice, fasada naše kuće ili zgrade, njezin položaj i okruženje neće biti primamljivi, ali s druge strane uložit ćemo velike napore u njezino unutarnje uređenje ili ćemo pak biti zadovoljiti s uljudnošću osoba u okruženju i kvalitetom sadržaja koji nam taj kvart pruža. Pomanjkanje životnog prostora veliki je izazov. Posebno to osjećaju mladi koji teško dolaze do svoga vlastitoga doma, što onda povlači za sobom pitanje njihovog planiranja obitelji, osamostaljenja, ali i pogleda na vlastito ostvarenje. U nedostatku kvalitetnih i primjerenih opcija stvaraju se kaotična naselja koja se pokušava naknadno urbanizirati. Samim tim zanemaruju se i zajednički prostori. Potrebno je stvarati i štititi javne prostre otvorene i dostupne svima koji omogućavaju osjećaj pripadnosti gradu i društvu. Pri svakoj intervenciji u krajolik treba voditi računa kako to utječe na cjelokupno društvo u svim njegovim dimenzijama (LS 151).

Nasljeđe koje smo primili i koje ostavljamo

Ekologija je neraskidivo povezana s općim dobrom, što pretpostavlja poštovanje osobe kao takve, urešene temeljnim i neotuđivim pravima usmjerenima prema njegovu ili njezinu cjelovitom razvoju (LS 156). Ali pojam općeg dobra uključuje i buduće naraštaje (LS 159). Ako naš zajednički dom promatramo kao mjesto koje smo naslijedili, no koje također ostavljamo u nasljeđe, time ćemo neophodno imati drugačiju perspektivu. Tada u fokusu ne mogu biti samo naš trenutni napredak i profit, jer dobra zemlje kojima se služimo pripadaju i onima koji će doći nakon nas. Svaka intervencija u krajolik trebala bi uključivati i tu dimenziju.

Žrtve individualizma

Naša nesposobnost da ozbiljno razmišljamo o budućim naraštajima povezana je s našom nesposobnošću da proširimo obzor sadašnjih interesa i mislimo na one koji ostaju isključeni iz razvoja. Čovjek postmodernog svijeta u stalnoj je opasnosti da postane žrtva neobuzdanog individualizma, a mnoge njegove probleme treba povezati s egoističnim traženjem trenutačnog zadovoljstva, što se očituje u krizi obiteljskih i društvenih veza, i u teškoćama da se prepozna i prizna drugoga (LS 162). Najviše se, pak, očituje u vlastitim nezadovoljstvima, teškoćama i pitanjima usred kaotičnog društva. I dok ne uvidimo da takav sustav razara prije svega naše vlastito dostojanstvo, teško da će nam biti razumljiv govor o suživotu i brizi za dostojanstvo drugoga.