Nedjelja uskrsnuća Gospodinova - razmišljanje fra Ivice Vrbića
fra Ivica Vrbić, OFMCap
Prvoga dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut (Iv 20,1). Ovim naizgled jednostavnim riječima započinje sveti Ivan evanđelist izvještaj o Isusovom uskrsnuću, kako ćemo to slušati na misnim slavljima na Uskrsno jutro. No, podsjećajući se početka Ivanovog evanđelja shvaćamo da ove riječi imaju puno dublje značenje od onog izvanjskog. Prvi dan u tjednu, u trenutku kada se još uvijek događa igra između mraka i svjetla, neodoljivo nas podsjeća na Knjigu Postanka kada Bog prvog dana stvaranja stvara svjetlost koju rastavlja od tame. To nam govori da se ovdje ne radi samo o opisu Isusovog uskrsnuća, nego da se govori o opisu novoga stvaranja, odnosno otkupljenju svijeta.
U imenu Marije Magdalene sabrane su mnoge životne priče čovječanstva, ispričane iskustvom osobnih promašaja, lutanja, grijeha i bolesti, ali isto tako dotaknutih spasiteljskom snagom Mesije iz kojega je izlazila snaga koja je sve ozdravljala. Premda ćemo danas u mnogim crkvama promatrati prazan grob, koji nam govori o povijesnom događaju Isusovog uskrsnuća, stvarni je cilj našega hoda susresti Uskrsloga i živjeti iskustvo osobnog uskrsnuća dok još kročimo ovom zemljom prema vječnosti, kako nam to i sveti Pavao poručuje u današnjem drugom čitanju: Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! (Kol 3, 1).
Zemaljske stvarnosti kojima smo neminovno obilježeni, poput iskustva pandemije, ratova, političke i socijalne krize, bolesti ili smrti dragih osoba, često nas sputavaju u življenju uskrsne radosti koja nadilazi hladnoću praznoga groba i daje nam se nadati protiv svake nade. Premda je Marija Magdalena iskreno ljubila Gospodina, njezino traganje za Isusom nije se odmaklo od potrage za mrtvim tijelom pa čak ni u onom trenutku kada je razgovarajući s Uskrslim, pogledom obavijenim tugom, tražila mrtvo tijelo. Nismo li se i mi u prijašnjoj uskraćenosti blagoslovljene vode, pružanju znaka mira i primanju pričesti na usta, koji puta previše bavili znakom, a ne onim na kojega taj znak upućuje?! Tražeći ono izvanjsko u tijelu Crkve otvarali smo Kristu rane našim podjelama i nepovjerenjima, zaboravljajući da je istinski znak novoga života mir i zajedništvo koje uskrsli Gospodin daje.
Marija Magdalena ide zboru apostola i prenosi im svoje iskustvo praznoga groba. U tom trenutku ljubav i primat započinju svoju trku prema grobu. Njihova trka očituje traženje nečeg puno većeg od traženja mrtvoga tijela. Petar trči na grob obilježen ranom izdaje, ali ne i znakom Gospodinovog odbacivanja. Ipak je onaj kratki pogled u dvorištu doma velikog svećenika Petru progovorio da mu Gospodin nije okrenuo svoja leđa, nego da za njega još uvijek ima nade.
Evanđelist Ivan, koji nam se u evanđelju potpisuje kao učenik kojega je Isus ljubio, svjedoči nam da je puno bitnije znati da smo od Gospodina ljubljeni, nego se neprestano preispitivati ljubimo li mi dovoljno Njega, kao da bi o mjeri naše ljubavi ovisila njegova ljubav. Samo onaj koji u Isusovom uskrsnuću prepoznaje Božji spasonosni plan otkupljenja čovječanstva te iz sputanosti ovozemaljskim stvarnostima obilježenim mrakom zla, zna da ipak svijet ne pada u kaos, nego u Božje naručje, jer Bog ima zadnju riječ u svemu.
Stoga ovoga Uskrsa želim od svega srca svima vama, draga braćo i sestre, da u susretu s praznim grobom i povojima ne ostanete zasjenjeni žalošću što nam se koji puta ono zemaljsko oduzima ili uskraćuje, nego povjerujete da sve ono što smo ljubavlju ujedinili ovdje na zemlji postaje neotuđivo za nebo!