Nedjelja Muke Gospodnje - razmatranje fra Ivice Jagodića

Fra Ivica Jagodić 

Danas, na Cvjetnicu, bogoslužje ima svoj vrhunac u čitanju muke Gospodinove. Isusov put od njegova posljednjeg, svečanoga ulaska u Jeruzalem, zatim izvještaje o Pashi i posljednjoj večeri s učenicima, pa onda o uhićenju u Maslinskom vrtu, ispitivanju pred velikim svećenikom i vijećem, pred Pilatom i svjetinom, i na koncu opis križnog puta i smrti na Golgoti.

Isusovo stradanje je najinspirativnija drama u povijesti. Muka, smrt i kasnije Isusovo uskrsnuće postali su ugaoni kamen vjere nas kršćana. Mi kršćani vjerujemo da se u Isusovom križu i uskrsnuću krije spasenje za čovjeka pojedinca i za čovječanstvo. Božje otkupljenje ostvareno je u Isusu Kristu. A do svakog je od nas možemo li i hoćemo li osobno u to povjerovati; možemo li i hoćemo li osobno krenuti u tu životnu “avanturu” ponude spasenja, možemo li i hoćemo li prihvatiti ponudu da se smisao svakoga našega pojedinačnoga života i smrti, smisao naše vjere, ljubavi i nade, nudi u raspetom i uskrslom Isusu. Sve je to u našoj slobodnoj volji, ništa nam se ne nameće, ništa nam se ne nudi na silu. Tajna vjere je skrivena u Božjoj inicijativi i čovjekovoj otvorenosti. Redoslijed je važan: Božja inicijativa pa čovjekova, tj. naša sloboda. Ovdje je riječ o vjeri koja je potpuni čin povjerenja. Riječ je o vjeri da Bog ono ljudsko negativno i zlo preokreće u dobro, da patnja nije smisao, da smrt nije kraj i da nema odlaska u ništavilo.

Nijedno dobro ne može ostati skriveno, nijedan dobar život ne može biti ušutkan, nijedna nedužna patnja ne može biti neprimijećena i neotkupljena. Ako ljudi izdaju, Bog ne izdaje, Bog će naći načina kako će se čuti njegov glas. I ne samo s onu stranu groba, u definitivnom uskrsnuću, nego još ovdje, dok živimo i kročimo kroz ovaj život.

Sestre i braćo, to je vjera naša da Bog ima konačnu riječ. Za nas koji u njega vjerujemo i njemu se s povjerenjem predajemo, njegova riječ za nas je uskrsnuće i život vječni.

To je vjera koju trebamo iskazati i u svome svjedočanstvu života. Hoćemo li kao Isusovi učenici svoju vjeru iskazati životom, riječima i djelima; ili ćemo pak ušutjeti, zatajiti ili čak možda izdati svoga Učitelja. Kakvi ćemo biti mi, danas, svjedoci živog Gospodina u ovoj suvremenoj civilizaciji? Kako ćemo govoriti i postupiti? Kao što je postupio veliki svećenik, pilat, Juda, Petar, vojnik, razbojnik ili izdajnik ili ćemo ipak postupiti kao Šimun Cirenac koji pomaže, kao žene koje sućutno plaču, kao stotnik koji se udara u prsa i kaje, kao Marija koja moli pod križem, ili kao Isus koji ljubi i oprašta.

Prisjetimo se: Pri Isusovom svečanom ulasku u Jeruzalem Isusovi su učenici zajedno s narodom izvikivali Isusu Mesiji, Spasitelju: Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u Ime Gospodnje. Na Nebu mir! Slava na visinama! Tada su farizeji, prišli Isusu i tražili od njega da ušutka svoje učenike. Jer ako ušutka njih, i narod će ušutjeti. Tako je kroz čitavu povijest. Ako se dajemo mi, Isusovi ušutkati, sve preuzme svjetina, baš kako je učinjeno u Isusovoj muci. Tada je opasnost da ćemo i mi umjesto klicanja Hosana Sinu Davidovu uzvikivati onaj drugi poklik Raspni ga, raspni ga. I to bez stida, bez kajanja i bez sjećanja da smo upravo u Isusovo ime kršteni i njegovim Duhom pomazani.

Prisjetimo se da je Isus farizejima odgovorio: ako ovi ušute, kamenje će progovoriti, kamenje će vikati. Ako ljudi, kamenje, izdaju, Bog ne izdaje.

Danas, na Cvjetnicu, pitamo se hoćemo li zatajiti ili izdati svoga Učitelja ili ćemo biti njegovi svjedoci sve do na kraj zemlje?