Hrvatski jezik - "uskrsni jezik"?
Marito Mihovil Letica - Zagreb
Poštovane slušateljice i poštovani slušatelji Vatikanskoga radija, sretan vam Uskrs! Na dobro vam došlo uskrsnuće Gospodinovo!
Prvi je način čestitanja najvećega kršćanskog blagdana uobičajen i stilski neobilježen, ali time ništa manje snažan, a drugi je izražajan, tradicionalan, i u takvom je ili nekom sličnom obliku još živo prisutan u Dalmaciji, Hercegovini i drugdje. Danas razmatramo bogato nazivlje povezano s blagdanom Uskrsa.
U knjizi ″Hrvatsko kršćansko nazivlje″ naš cijenjeni jezikoslovac prof. dr. Mile Mamić napominje da ″većina jezika (grčki, latinski, pa i moderni jezici) za pojam ′uskrsnuća′ imaju uglavnom opisne riječi koje bi odgovarale našim riječima: ustati od mrtvih, dignuti se (odozdo gore), što se čini pleonastično, suvišno.″ Profesor Mamić ističe da hrvatski jezik nizom riječi ″uskrsnuti″, ″uskrisiti″, ″uskrsnuće″ i slično – ″možda najbolje pogađa teološku dubinu uskrsnog pojma. U korijenu je riječ: ′krijes′, što znači ′iskra′, ′svjetlo′, što izvrsno izražava uskrsnu slavu, pobjedu.″
U dotičnoj knjizi Mile Mamić za hrvatski jezik kaže da je ″uskrsni jezik″ priznajući kako je to ″malo neobična tvrdnja″. Ali je razložno objašnjava. Podsjeća čitatelje da imenice muškoga roda koje znače živo imaju akuzativ jednine jednak genitivu, a imenice koje znače neživo imaju akuzativ jednak nominativu. Potkrjepljuje to primjerima: ″Posjetio sam čovjeka, prijatelja, brata, ali bacio sam kamen.″ Riječ ″kamen″, za razliku od onih koje znače živo, ima akuzativ jednak nominativu. Profesor Mamić nam svrće pozornost na jezičnu pojavnost da je akuzativ od imenica ″pokojnik″ i ″mrtvac″ – premda znače neživo – jednak genitivu: ″pokojnika″, ″mrtvaca″. Možemo u skladu s time u nekom prenesenom značenju reći ″pohodio sam mrtvaca″, ″posjetila sam pokojnika″, na odru, ili pokopana na groblju. Profesor Mile Mamić lucidno zaključuje:
″Premda još nisu uskrsnuli, postali živi, oni se potpuno ponašaju kao živi živcati. Zato sam se i našalio: Hrvatski jezik je uskrsni jezik. Pokojnik i mrtvac ponašaju se kao živi! / Gramatike to objašnjavaju psihološkim razlozima, a mi, kršćani, u svjetlu uskrsnuća, uskrsne nade i vječnoga života možemo to razumjeti i drukčije.″
Možemo se složiti sa zamjedbama profesora Mamića o hrvatskome kao uskrsnom jeziku, ali treba spomenuti određene izražajne mogućnosti biblijskoga grčkog jezika, koje hrvatskomu, i većini drugih jezika, nedostaju.
Naime, u ivanovskim spisima, a navlastito u ″Evanđelju po Ivanu″, susrećemo dvije grčke riječi za život: ″bíos″, vremeniti život u kojemu ćemo kao zemna i nenužna bića prije ili kasnije umrijeti, i ″zoē″, duhovni, Božjom milošću dani život koji je od vječnosti i za vječnost. Isus Krist svojim bogočovještvom prenosi zemaljske horizonte u nebeske perspektive, svojim uskrsnućem i uzašašćem potire prostorne i vremenske granice, objedinjuje i usklađuje sve aspekte i dimenzije postojanja – lomi smrt, harmonizirajući biološki i eshatološki život – ″bíos″ i ″zoē″ – te nam nudi život vječni.
