Traži

Papa je 6. siječnja 2014. posjetio žive jaslice u župi Svetog Alfonza de Liguorija u Rimu Papa je 6. siječnja 2014. posjetio žive jaslice u župi Svetog Alfonza de Liguorija u Rimu  

Sveti Alfonz: Približavanje čovječjeg srca onom Božjem

Završavaju proslave 150. obljetnice proglašenja ovog sveca za naučitelja Crkve. Život mu je bio posvećen evangelizaciji u svim njezinim oblicima. Predsjednik instituta 'Accademia Alfonsiana', p. Alfonso Amarante je za Vatican News poručio: kao i papa Franjo, imao je u srcu navještaj Otkupljenja.

Danas će studijskim danom na Višem institutu za moralnu teologiju 'Accademia Alfonsiana' i s lectio magistralis vatikanskog državnog tajnika kardinala Pietra Parolina, završiti proslava 150. obljetnice proglašenja sv. Alfonza M. de' Liguorija naučiteljem Crkve. Živio je u Kraljevini Napulj tijekom 18. stoljeća, utemeljitelj je Kongregacije Presvetog Otkupitelja (Congregazione del Santissimo Redentore, redemptoristi), bio je teolog s neumornim evangelizacijskim žarom prema cijelom Božjem narodu, kroz svaki jezični oblik. Njegova je, primjerice, božićna pjesma “Tu scendi dalle stelle”.

Bila je to godina osvrta i nastojanja za budućnost, objašnjava redemptorist p. Alfonso Amarante, predsjednik alfonzijanske akademije, koji u razgovoru za Vatican News pomaže narisati portret tog velikog sveca. S njim je razgovarao Michele Raviart.

Sveti Alfonz je jedan od onih svećenika koji su imali hrabrosti pronaći nove načine evangelizacije. Potjecao je iz obitelji srednjeg sloja i imao je vrlo posebno obrazovanje, jer je sa 16 godina već bio odvjetnik, danas bismo rekli istovremeno građanski i kanonski odvjetnik, ali prije svega imao je to iskustvo "napuštanja" svog vremena. Živi u europskoj prijestolnici, jer je Napulj u osamnaestom stoljeću, posebice početkom stoljeća, bio najvažniji grad u Europi na kulturnoj razini, ali ondje doživljava duhovnu napuštenost. Iz grada Napulja započinje svoj proces koji će ga potom dovesti do toga da prvo postane svećenik, a zatim da osnuje Kongregaciju Presvetog Otkupitelja, čija je glavna svrha naviještati Riječ tamo gdje još nije stigla, posebno u selima Napuljskog kraljevstva. Zatim donosi izbor. S obzirom na propovijedi tog vremena, koje su bile "barokne" i vrlo profinjeno propovijedanje, on radije bira vrlo jednostavan jezik, koji može doprijeti do srca najjednostavnijih ljudi. Taj jezik zatim prate još dva oblika: pjesme - one pučke, kao što su korizmene i pjesme Muke Gospodnje koje su i danas alfonzijanske pjesme, ili božićne pjesme - i slike. Uz ovaj pedagoški put postavio je i zanimljive sadržaje. Na primjer, za razliku od prakse svog vremena on nikada ne polazi od grijeha, nego polazi od veličine Božje i ljubavi koju Bog želi za čovjeka. Ima neku vrstu teologije pune nade, koja doista otvara srce promatračima. To je središnja točka njegova propovijedanja, koje potom u asketskom obliku pretvara u pisana djela. Zapravo, on shvaća da se ti pojmovi u duhovnoj literaturi tog vremena mogu deklinirati kroz spise, koji su tada imali ogroman utjecaj na formiranje Božjeg naroda. Ti spisi imaju karakteristiku: duhovni prijedlog nije ništa drugo do moralni prijedlog. Odnosno, on zna deklinirati iste kategorije s dvostrukim jezikom. To je Alfonzova ljepota. U središte te poruke stavlja susret s Kristom koji je oslobađajući, spasonosni susret. Susret koji doista otvara moralno pitanje. Pažnja, stoga, nije usmjerena toliko na zakon, nego na savjest koja, u relaciji s Kristom, postavlja sebi pitanja spasenja.

Papa Pio IX. proglasio ga je 1871. naučiteljem Crkve, "doctor zelantissimus", zašto?

Za proglašenje naučiteljem Crkve potrebne su karakteristike. Prva je da su njegovi spisi uistinu bez pogrešaka – a to se odnosi i na sve one koji su proglašeni svetima – ali prije svega da su mogli utjecati na duhovni put ljudi, zapravo na duhovnoj razini, ali i na moralno teološkoj. Alfonz svojim teološkim prijedlogom uspijeva izbaciti tadašnju Crkvu iz "bruke", obilježene s jedne strane ogorčenom rigorizmom na moralnoj teološkoj razini, a s druge strane ogorčenim laksizmom. Da parafraziramo, Alfonz među progresivcima i tradicionalistima bira srednji put i upravo to mu priznaje Pio IX. u buli o kanonizaciji. Alfonz je uspio utrti put tom srednjem, sigurnom, jasnom putu koji je vodio duše da se približe Bogu i da se ne udaljuju. Bio je vrlo revan, jer ono što je uvijek tražio je spas i kako to naviještati u svim kontekstima, vodeći računa da je čovjek uvijek povijesno biće i da ne živi izvan povijesti. Taj "zelantissimus" (vrlo revni) ima potom još jednu karakteristiku, posebno u pogledu duhovnih spisa, koji stvarno pokazuju da je Božji raj zapravo srce čovjeka. On traži sve puteve, sve jezike, sve oblike kako bi čovjekovo srce približio Božjem, a čovjekova sreća je samo u Bogu.

Može ga se usporediti, ako hoćemo, s papom Franjom, prije svega po njegovom entuzijazmu za evangelizaciju - vidjeli smo i prije nekoliko dana s novom apostolskom konstitucijom koliko je evangelizacija važna za Papu - a također i zbog jednostavnosti kojom pokušava doći do ljudi?

Obojica imaju hrabrosti suočiti se sa složenošću vremena u kojemu žive. Obojici je na srcu navještaj, odnosno kerygma, kako navijestiti ovo obilno otkupljenje. Kako razjasniti da nas ovaj Bog neprestano traži. I jedni i drugi tražili su forme u svom kontekstu, sa svojim jezicima, kako bi zbližili ljude, a ne ih udaljavali. Iznad svega, obojica su preuzeli odgovornost, na različite načine i s različitim omjerima, za Božji narod kako bi ga pratili u povijesnom kontekstu. Oni imaju još jednu karakteristiku, onu na moralno teološkoj razini. Oni svakako polaze od volje Božje, ali volje koja želi spasenje, a ne očaj čovjeka. To su karakteristike koje se vide između pape Franje i Alfonza. Misionarske metode, metode navještaja. Na primjer, papa Franjo, primjerice, u Evangelii gaudium kaže da homilija mora biti kratka. Alfonz bi rekao ne tako kratke, jer tada homilije nisu bile kratke, ali su morale biti jednostavne i svima dostupne. Papa Franjo neprestano nam govori o Milosrdnom Ocu. Alfonz će reći da ispovjednik, svećenik, mora prigrliti pokornika u srcu, a zatim mora postati liječnik, učitelj i na kraju sudac. Postoje mnoge paralele koje bi se mogle povući između njih dvojice. Obojica se bave kerigmom, kako naviještati, kako inkulturirati ovu poruku spasenja.

Zaključuju se proslave 150. obljetnice proglašenja sv. Alfonza naučiteljem Crkve. Kakva je ovo godina bila?

Jubilej je to koji je na neočekivan način otvoren prekrasnim pismom koje je papa Franjo poslao nama redemptoristima, te posebno alfonzijanskoj akademiji. Pismo je tada imalo medijski odjek kakav nismo zamišljali, bilo je tako jer se bavi toliko aktualnim temama. Nije ovo bio toliko trenutak proslave, već prije svega vrijeme za pogled u budućnost. U ovoj godini uzeli smo neke kamene temeljce Alfonzova učenja i pokušali smo ih prevesti na današnji jezik za moralnu teologiju, teološki prijedlog koji će odgovarati na izazove vremena. Dakle, ne gledajući toliko u prošlost, nego gledajući u budućnost. To je obilježje ove godine.

(Vatican News – mr – bj)

24 ožujka 2022, 15:39