O blagopokojnom kardinalu Franji Kuhariću u povodu 20. obljetnice njegove smrti
Marito Mihovil Letica
Dana 11. ožujka navršilo se dvadeset godina od smrti kardinala Franje Kuharića, nadbiskupa zagrebačkoga, pastira Crkve za kojega možemo u isti mah čvrsto i blago reći da bijaše velikodostojnik i sluga, moralna vertikala i duhovni oslonac, pastir i dio stada, čovjek za narod iznikao iz naroda.
Rođen je 15. travnja 1919. u Gornjemu Pribiću, u filijali župe Pribić kraj Krašića, kao trinaesto i najmlađe dijete roditeljâ Ivana i Ane rođene Blažić. Maturirao je 1939. u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji na Šalati u Zagrebu, kao pitomac Nadbiskupskoga dječačkog sjemeništa. Nakon toga je studirao teologiju na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirao 1945. godine. Za svećenika ga je 15. srpnja 1945. zaredio zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac.
Bili su to mjeseci golemih patnji i stradanja hrvatskoga naroda, smrti nebrojenih ljudi i masovnih stratišta, čime su najavljene godine i desetljeća komunističkoga terora nad domoljubnim i vjerničkim hrvatskim pukom. To vrijeme snažno je oblikovalo ređenika Franju Kuharića pri čemu presudnima bijahu riječi blaženog Alojzija Stepinca, kojih se desetljećima poslije spomenuo tada nadbiskup zagrebački i kardinal Franjo Kuharić. Rekao je u razgovoru s Augustinom Bašićem doslovno ovo:
″Sjećam se svoga ređenja, sjećam se u kakvim je to danima bilo, da su to zaista bili tjeskobni dani ispunjeni vijestima o tolikim nevoljama tolikih ljudi, o ubijenim svećenicima, o zatvaranju i svećenika i tolikih ljudi. Pa čulo se nešto i o križnim putovima. Dakle to je bilo tjeskobno vrijeme i zato nam je naš reditelj kazao na objedu na dan ređenja da nas šalje u krvavu kupelj, predviđajući da ćemo se susretati s velikim iskušenjima i opasnostima, ali mi smo zaista pristupili ređenju s potpunim predanjem, s vjerom u Božju prisutnost i u životu i u povijesti, i mi smo onda nastojali prihvatiti situaciju kakva jest, ali s punom vjerom i povjerenjem slijedeći njegovo načelo ′U Tebe se, Gospodine, uzdam!′ – tako da mi ipak nismo bili u nekom strahu, nego smo se bili jednostavno uputili na put znajući da je i naš život u Božjoj providnosti uključen.″
Našao se svećenik Franjo Kuharić na udaru komunističkih vlasti i njihovih tajnih službi, a u vrijeme najgorih progona svećenika ostao je među svojim vjernicima te, izbjegavajući opasnosti i prijetnje smrću, noćio u privatnim kućama.
Danas kada svjedočimo strašnim stradanjima mnogih nevinih ljudi u ratom zahvaćenoj bratskoj Ukrajini, kada smo suočeni sa slikama ubojstava i protjerivanja, rušenja i paljenja stambenih zgrada, bolnica i crkava – treba se prisjetiti riječi kardinala Kuharića izgovorenih u Mariji Bistrici na Veliku Gospu 1991. godine, kada je u Hrvatskoj već počeo Domovinski rat. Pozivao je kardinal Kuharić da se na zlo ne uzvraća zlom, izričući čuvene rečenice:
″Ako protivnik sruši moju kuću, ja ću njegovu čuvati. Ako ubije moga oca, ja ću štititi život njegova oca; ako sruši moju crkvu, ja njegovu neću ni dirnuti. To sam navijestio i to naviještam stalno. Jedno je zakonita samoobrana u granici etičkih principa i međunarodnih konvencija, a drugo je na zlo uzvraćati zlom: što ti meni više, ja tebi više″.
Zbog tih riječi – ali i zbog mnogo čega drugog evanđeoskog i uzornog – imamo se nadati beatifikaciji blagopokojnoga uzoritog kardinala Franje Kuharića.
