Amoris Laetitia. Pojačati odgoj djece

Branko Jurić

Sedmo poglavlje: Pojačati odgoj djece

Sedmo poglavlje (AL 259-290) u cijelosti je posvećeno odgoju djece: njihovoj etičkoj formaciji, vrijednosti sankcije kao poticaja, strpljivom realizmu, važnosti spolnog odgoja, prenošenju vjere i općenito obiteljskom životu kao odgojnom kontekstu. U svakom odlomku očituje se pozornost na postupnost i male korake koji djeca "mogu razumjeti, prihvatiti i poštovati" (AL 271).

Moralni razvoj djece

Roditelji uvijek utječu na moralni odgoj svoje djece, bilo pozitivan bilo negativan. Iako je odgojna uloga obitelji "sve složenija" (AL 259), obitelj se ne može odreći tog poslanja te mora pronalaziti nove metode i otkrivati nove izvore. Treba promisliti o tome čemu želimo izložiti svoju djecu i gdje ona provode slobodno vrijeme. Moramo im posvetiti vrijeme, razgovarati s njima jednostavno i s ljubavlju o važnim stvarima te pronalaziti zdrave načine na koje će provoditi svoje vrijeme (AL 260).

Vrijeme je važnije od prostora

Značajan je i pedagoški temeljan odlomak u kojem Franjo upozorava na drugu krajnost te jasno kaže da "pretjerana briga nije dobra za odgoj". Ovdje vrijedi načelo prema kojem je "vrijeme važnije od prostora (EG 222). Drugim riječima, važnije je otpočinjati procese nego dominirati prostorima". To znači "potaknuti u djetetu, s puno ljubavi, procese rasta u slobodi, zrelosti, cjelovitom razvoju i njegovanju autentične autonomije". Pravo pitanje, dakle, nije gdje je naše dijete fizički, "nego gdje je u egzistencijalnom smislu, gdje se nalazi sa stajališta svojih uvjerenja, ciljeva, želja i životnih planova" (AL 261).

Dijalog uključuje osjetljivost i razumljiv jezik

Sloboda je veliki dar, a jedna od odgojnih zadaća je "poticanje odgovornog korištenja slobode" (AL 262). Da bi to bilo moguće, u moralnom odgoju potreban je dijalog koji uključuje osjetljivost i razumljiv jezik (AL 264). Danas je često neučinkovito tražiti nešto što zahtijeva napor i odricanja, ako se jasno ne pokaže dobro koje se time može postići (AL 265).

Sposobnost staviti se u kožu drugoga

Također je prijeko potrebno senzibilizirati djecu da razvijaju sposobnost staviti se u kožu drugoga, da traže oprost i poprave štetu koju su učinili drugima (AL 268). Dijete koje se ispravlja s ljubavlju, osjeća se cijenjeno. Odrasli također ne smiju zaboraviti da su neke vrste lošeg ponašanja povezane s krhkošću i ograničenjima tipičnima za djetetovu dob. Zato bi bila štetna stalna sklonost kažnjavanju (AL 269).

Prava i odgovornosti

Treba znati naći ravnotežu između dviju jednako štetnih krajnosti: jedne u kojoj bi se težilo izgraditi svijet po djetetovoj želji, jer će takva djeca odrastati s osjećajem da imaju samo prava, ali ne i odgovornosti. Druga bi krajnost bila lišiti dijete svijesti o njegovu dostojanstvu, osobnom identitetu i pravima; takva djeca na kraju bivaju zagušena dužnostima i prisiljena ostvarivati želje drugih ljudi. (AL 270).

Vrednote predlagati postupno

Ako bi se od djece tražilo previše, time se neće postići ništa, jer jednom kad se osoba oslobodi našeg autoriteta, vjerojatno će prestati činiti dobro (AL 271). Vrednote treba predlagati postupno, uzimajući u obzir dob i konkretne mogućnosti osobe. Korisni doprinosi psihologije i odgojnih znanosti pokazuju da promjena djetetova ponašanja uključuje postupan proces, ali i da slobodu treba kanalizirati i poticati. Ispravno shvaćena, stvarna je sloboda ograničena i uvjetovana (AL 273). Obitelj je prva škola ljudskih vrednota. Određene sklonosti razvijaju se u djetinjstvu i tako su duboko ukorijene da se zadrže tijekom cijeloga života (AL 274).

Sposobnost čekanja

U naše doba, kojim dominiraju stres i strelovit tehnološki napredak, jedna je od najvažnijih zadaća obitelji naučiti djecu sposobnosti čekanja. Kad djeca ili adolescenti nisu naučili da neke stvari moraju čekati, postaju bahati. S druge strane, kada ih se odgaja da nauče čekati pravi trenutak, nauči ih se samokontroli i neovisnosti o vlastitim nagonima (AL 275).

Učiti djecu da budu osjetljiva na bolest i patnju drugih

Obitelj je područje primarne socijalizacije. Odgojna zadaća mora pobuditi osjećaj da su svijet i društvo "obiteljsko okruženje", to je odgoj u kojem nas se uči kako živjeti zajedno izvan zidova vlastitog doma (AL 276). Tako se u obiteljskom okruženju mogu preispitati potrošačke navike i pridružiti se brizi za zajednički dom. Osim toga, dobar odgoj podrazumijeva da se djeca uče biti osjetljiva na bolest i patnju drugih (AL 277).

Da spolnom odgoju

Zanimljiv je dio poglavlja posvećen spolnom odgoju, vrlo jasno nazvan: "Da spolnom odgoju" (AL 280-286). Još je Drugi vatikanski koncil istaknuo potrebu za "pozitivnim i razboritim spolnim odgojem" koji će se dati djeci i mladima "u skladu s napredujućom dobi" i "uzimajući u obzir napredak psihologije, pedagogije i didaktike" (AL 280). I u ovoj pobudnici se naglašava neophodnost spolnog odgoja te da ga valja provoditi "u okviru odgoja za ljubav i uzajamno darivanje" (AL 280).

Papa, pri tom, ne zaboravlja napomenuti da "spolni odgoj koji osobi pomaže sačuvati zdrav osjećaj stida ima golemu vrijednost, ma koliko neki danas mislili da to pripada nekim drugim vremenima. Stid je prirodno sredstvo kojim osoba brani svoju nutrinu i štiti se od toga da bude pretvorena u puki objekt" (AL 282). Mlade se ne smije poticati da koriste "druge osobe kao sredstvo zadovoljavanja svojih potreba". Važno je učiti adolescente da steknu osjetljivost za različite izraze ljubavi, uzajamne brige, nježnosti i poštovanja, te duboko smislene komunikacije" (AL 283).

Muškost i ženskost nisu nešto što je strogo određeno

Na oblikovanje našeg bića, bilo muškoga bilo ženskoga, nemaju utjecaj samo biološki ili genetski čimbenici. Istina je da se oni ne mogu zanemariti, no "muškost i ženskost nisu nešto što je strogo određeno", piše Papa. Zato se, primjerice, među supružnicima trebaju fleksibilno dijeliti kućanski poslovi. Franjo upozorava da se pretjeranim naglašavanjem muškosti ili ženskosti djecu i mlade ne uči istinskoj uzajamnosti utkanoj u stvarne okolnosti bračnog života (AL 286).

Simboli, geste i priče

Odgoj u vjeri mora se prilagoditi svakom djetetu, jer naučene metode ili recepti ne djeluju uvijek. Djeca trebaju simbole, geste i priče. Budući da adolescenti obično imaju problema s autoritetom i pravilima, dobro je poticati ih da iznose vlastita iskustva vjere i pružati im svijetle primjere i privlačna svjedočanstva.

Učiti djecu da ne preziru druge

Duhovno iskustvo se ne nameće, već se slobodno predlaže. Ako djeca na konkretan način vide kako je za njihove roditelje molitva nešto zaista važno, ti trenutci zajedničke molitve, kao i izrazi pučke pobožnosti, mogu imati veću evangelizacijsku snagu od svih kateheza i prodika (AL 288).

Osim toga, djecu valja poticati da slijede primjer Isusa i njegovih apostola, odnosno da ne preziru druge i da se ne zatvaraju u nekakve male skupine odabranih (AL 289).

Obitelj svjedoči i čini djela milosrđa

Obitelj postaje subjekt pastoralnog djelovanja time što naviješta evanđelje i baštini razne vrste svjedočenja: solidarnost sa siromašnima, otvorenost prema međuljudskoj različitosti, čuvanje stvorenoga, moralnu i materijalnu solidarnost s drugim obiteljima, pogotovo najpotrebitijima, rad na promicanju općeg dobra, ako treba i preobrazbom nepravednih društvenih struktura, počevši od kraja u kojem živi, čineći djela tjelesnog i duhovnog milosrđa (AL 290).