Amoris Laetitia. Pogled upravljen Isusu, poziv obitelji

Branko Jurić

Treće poglavlje: Pogled upravljen Isusu, poziv obitelji
 

Treće poglavlje (AL 58-88) posvećeno je nekim bitnim elementima crkvenog učenja o braku i obitelji. Poglavlje je važno jer u 30 odlomaka ukratko ilustrira poziv obitelji prema Evanđelju kako ga je Crkva tijekom vremena prihvaćala. Ističu se teme nerazrješivosti, sakramentalnosti braka, prenošenja života i odgoja djece.

'Sjemenke Riječi' u drugim kulturama

Pogled je širok te uključuje i "nesavršene situacije". Tako, među ostalim, čitamo: "Razlučivanje nazočnosti 'sjemenki Riječi' u drugim kulturama (usp. Ad Gentes 11) primjenjivo je i na bračnu i obiteljsku zbiljnost. Uz pravi naravni brak, dobre sastojnice nalazimo i u ženidbenim obrascima drugih vjerskih predaja". Stoga svaka osoba koja želi zasnovati obitelj, koja uči djecu da se raduju svakom djelu kojim se želi pobijediti zlo - obitelj koja pokazuje da je Duh živ i da djeluje – treba "naići na naše poštovanje i zahvalnost, bez obzira na to kojem narodu, vjeri ili regiji pripadala" (AL 77).

Pozornost na osobe i okolnosti

Razmišljanje uključuje i "ranjene obitelji" pred kojima Papa - citirajući Relatio finalis Sinode iz 2015. – potvrđuje da se "valja uvijek spomenuti općeg načela: 'Pastiri moraju znati da su, radi ljubavi prema istini, obvezni dobro razlikovati situacije' (FC 84). Stupanj odgovornosti razlikuje se od slučaja do slučaja, te pojedini čimbenici mogu ograničiti nečiju sposobnost odlučivanja. To znači da, iako nauk treba jasno izložiti, valja izbjegavati prosudbe koje zanemaruju složenost različitih okolnosti te obratiti pozornost na način na koji osobe proživljavaju te okolnosti", odnosno zbog kojih trpe (AL 79). Poseban osobni pristup ranjenim obiteljima nezamjenjiv je u kršćanskom pastoralu.

Kerygma se najprije svjedoči u obitelji

U obiteljima i među obiteljima mora se uvijek iznova razlijegati prvi navještaj, jer "ništa nije postojanije, dublje, sigurnije, čvršće i mudrije od tog prvog navještaja, kerygme" i "čitava kršćanska izgradnja je prije svega sve dublje poniranje u tu kerygmu" (AL 58).

Brak kao dar

Crkveno učenje o braku i obitelji ne smije se prestati nadahnjivati i preoblikovati u svjetlu poruke ljubavi i nježnosti. "U protivnom, ono ne postaje ništa drugo do obrana hladne i beživotne doktrine" (AL 59). Brak je "dar" Gospodnji (usp. 1 Kor 7,7). Isus potvrđuje nerazrješivost braka (usp. Mt 19,6: Što... Bog združi, čovjek neka ne rastavlja), no nerazrješivost se ne smije prvenstveno shvaćati kao 'jaram' nametnut ljudima, već kao 'dar' koji se daje osobama združenima u bračnu zajednicu (AL 62).

Utjelovljenje Riječi u ljudskoj obitelji

Uzor je Crkvi Isusov primjer. Utjelovljenje Riječi u ljudskoj obitelji, u Nazaretu, svojom je novošću promijenilo povijest svijeta. Moramo, stoga - potiče Papa čitatelje - zaviriti u onih trideset dugih godina u kojima je Isus zarađivao za kruh radom svojih ruku, moleći u sebi tradicionalne molitve i izraze vjere svog naroda i učeći o vjeri svojih predaka, sve dok nije učinio da donese plod u otajstvu Kraljevstva. To je otajstvo Božića i tajna Nazareta puna ljepote obiteljskog života. Prema tom otajstvu oćutjeli su silno divljenje Franjo Asiški, Terezija od Djeteta Isusa i Charles de Foucauld, a na istom se vrelu napajaju i kršćanske obitelji u obnavljanju svoje nade i radosti (AL 65).

Brak - zvanje koje valja razlučiti

Sakrament ženidbe "nije društveni ugovor, prazni ritual ili samo vanjski znak opredijeljenosti. Sakrament je dar za posvećenje i spasenje supružnika, jer pripadajući jedno drugome, oni doista, sakramentalnim znakom, uprisutnjuju odnos Krista s njegovom Crkvom. Bračni su drugovi, dakle, za Crkvu trajan podsjećaj onoga što se zbilo na križu. […] Brak je zvanje, budući da je odgovor na određeni poziv na življenje bračne ljubavi kao nesavršenog znaka ljubavi između Krista i Crkve. Prema tome, odluka o sklapanju ženidbe i zasnivanju obitelji treba biti plod procesa razlučivanja zvanja" (AL 72).

Djelitelji sakramenta ženidbe

U tradiciji zapadne Crkve, djelitelji sakramenta ženidbe su muškarac i žena koji se vjenčaju. Tako, čak i današnje kanonsko pravo poznaje valjanost nekih ženidaba koje se sklapaju bez zaređenog službenika. Zanimljivo je da tijekom cijelog prvog tisućljeća nije bilo obveze prisutnosti svećenika. Papa potom potiče na razmišljanje, osobito teologe, kada kaže da "postoji potreba za daljnjim promišljanjem o Božjem djelovanju u ženidbenom obredu, što je snažno istaknuto u istočnim Crkvama pridavanjem osobite važnosti blagoslovu koji par prima kao znak dara Duha" (AL 75).

Kristov pogled – nadahnuće pastorala

Franjo ne propušta podsjetiti sve da Kristov pogled, svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka (usp. Iv 1, 9; GS 22), nadahnjuje pastoralnu skrb Crkve prema vjernicima koji jednostavno žive zajedno, ili su sklopili samo građansku ženidbu, ili su se razveli pa ponovno vjenčali. "Crkva se, iz očišta Božje pedagogije, s ljubavlju obraća onima koji na nesavršen način sudjeluju u njezinu životu: s njima zaziva milost obraćenja, potiče ih činiti dobro, skrbiti se s ljubavlju jedno o drugom i biti na službu zajednici u kojoj žive i rade" (AL 78).

Prvotna svrha braka: međusobna ljubav supružnika

Ženidba je u prvom redu intimna zajednica bračnog života i bračne ljubavi koja predstavlja dobro za same ženidbene drugove, a spolnost je usmjerena supružničkoj ljubavi muškarca i žene. Prema tome, i bračni život supružnika "kojima Bog nije udijelio imati djecu, bez obzira na to može u ljudskom i kršćanskom pogledu biti sasvim osmišljen". Prvotna je svrha braka međusobna ljubav supružnika.

Sredstva Božje ljubavi

Rimski biskup podsjeća da "dijete koje se rađa ne dolazi kao ishod nekog procesa", već je prisutno od početka ljubavi žene i muškarca "kao bitna karakteristika koja se ne može zanijekati a da se pritom ne izobliči sama ljubav između onih koji se vole" (AL 80). Stvoritelj ih je "učinio suradnicima u svojem stvoriteljskom djelu i sredstvima svoje ljubavi, povjerivši im odgovornost za budućnost čovječanstva putem prijenosa ljudskog života" (AL 81). Oni koji se, s druge strane, iz plemenitih nakana odluče za posvajanje i udomljavanje, time "izražavaju posebnu plodnost bračnog iskustva". S posebnom zahvalnošću Crkva podupire obitelji koje prihvaćaju, odgajaju i okružuju svojom ljubavlju djecu s teškoćama u razvoju" (AL 82).

Svetište života

Papa nipošto ne propušta potvrditi da je "obitelj svetište života, mjesto gdje se život rađa i brižno čuva", pa je – reći će – "mučna kontradikcija kad ona postaje mjesto gdje se život odbacuje i uništava" (AL 83). "S prisnom radošću i dubokom utjehom Crkva gleda na obitelji koje ostaju vjerne učenjima evanđelja zahvaljujući im i hrabreći ih za svjedočenje koje pružaju. Naime, zahvaljujući njima, ljepota je nerazrješive ženidbe u trajnoj vjernosti učinjena vjerodostojnom" (AL 86).