XXXII. nedjelja kroz liturgijsku godinu - razmišljanje fra Josipa Jazvića
fra Josip Jazvić
Isus obrće stvari na glavu. Oštro kritizira one koji su smatrali uzornima u Židovskom narodu. Oštro kritizira one koji su bili na vrhu hijerarhije Božjeg Odabranog naroda koji je bio ustrojen svetim Mojsijevim Zakonom objavljenim na gori Sinaju kao vrhunac veličanstvenog Božjeg izbavljanja svog naroda iz Egipatskog ropstva.
Onaj koji izvrće stvari naglavačke, onaj koji izruguje one koji su stup, uzor i moralni i duhovni vođe naroda je neprijatelj i uništitelj naroda i civilizacije, neprijatelj je ljudi, neprijatelj je Boga. Ili, barem ga mi tako doživljavamo. No kada su stvari postavljene naopačke, kada vrh hijerarhije iskorištava svoju poziciju da bi činio rugobu od svoje službe, tada vraćanje na pravo mjesto, postavljanje stvari na pravo mjesto izgleda kao izvrtanje svega.
Isus izvrće sve, ali s namjerom da uspostavi Božje. Isus izvrće farizejsku praksu iznutra van – pokazuje što se zapravo krije u njihovim srcima dok obavljaju svoju vanjsku pobožnost. Isus izvrće vrijednost milodara – dva novčića starice ubačene s vjerom više vrijede od mnogo novca bogataša. Isus izvrće društveni poredak – staricu stavlja na prvo mjesto, na uzorno mjesto, a farizeje i bogataše na zadnje. Isus vraća stvari na svoje mjesto.
Jer starica je stavila ono što bi svaki vjernik trebao, a pogotovo oni koji žrtvuju više i obavljaju više pobožnosti. I još više ako oni imaju ugled u narodu. Starica je stavila od svog žitka, stavila je svoj život, stavila je svoju budućnost i svoju sigurnost, ona koja je bila najugroženiji sloj Židovskog društva. Unatoč svojoj ugroženosti ona izražava svoju vjeru, ne samo u Boga nego i u društvo. Jer, od tih milodara koji su se stavljali u hramsku riznicu dio je bio izdvajan za siročad i udovice. Prema toma, ubacivanje novčića je bilo popraćeno sviješću da će joj biti uzvraćeno, na unatoč tomu je potrebno pristupiti takvom činu s vjerom i povjerenjem.
S druge strane, bogataši ubacuju ono što ih ne košta njihovih dubljih vrijednosti, ne ubacuju od svog života, od svoje sigurnosti, od svoje budućnosti. I upravo zato izražavaju i ulažu manje vjere u svoje štovanje Boga i poštivanje društvenog poretka. Oni koji imaju moć učiniti mnogo za društvo ne vjeruju i ne ulažu sebe koliko oni koji mogu manje učiniti. Isus stavlja staricu za uzor, jer oni koji su na vrhu, oni koji su povlašteni, oni koji uživaju ugled imaju upravo te privilegije kako bi dali sve što imaju, da dadnu sebe, kako bi onima koji su ispod njih donijeli što više dobra. Za to je potrebno žrtva, vjera i ulaganje sebe.
