Razmatranje liturgijskih čitanja XXIX. nedjelje kroz godinu
U suradnji s Hrvatskim katoličkim radijem, Riječ Božju tumači vlč. Mijo Posavec
U svakome od nas postoji želja i nagon za postići nešto bolje i više od onoga što smo trenutačno ostvarili. Ne postoji ništa loše u ambiciji kada ljudi koriste svoju ambicioznost kako bi im bilo bolje i sredini u kojoj žive.
Ali potrebno je zapitati se: iz kojih motiva ljudi to čine, što hrani njihovu ambicioznost, koja je cijena koju trebaju platiti za ostvarenje svoje ambicije, žele li oni bogatstvo, moć i slavu samo za sebe ili žele iskoristiti svoje ambicije za opće dobro?
To su bila pitanja koja je Isus postavio svojim učenicima kada je na svjetlo dana izbila njihova ambicioznost prema visokim društvenim položajima.
Kako Isus odgovara dvojici učenika? Isus im govori da je njihov zahtjev za pozicijama, za moći, za slavom nalik onom rimskih vlastodržaca koji tlače Židove, koji ih izrabljuju ogromnim porezima. „Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću.“ Rimski moćnici, koje su učenici svojim zahtjevima oponašali, bili su isti oni ljudi koje su učenici prezirali.
Prava ljudska veličina nije obilježena dominacijom, političkom moći, različitim načinima kojima se kontrolira i podčinjava narod za svoju osobnu korist, niti je to sebična pohlepa za novcem i slavom, nego je nesebično žrtvovanje sebe za drugog. U teoriji svi mi u to vjerujemo i to podržavamo, ali nažalost naša praksa tome proturječi.
Zašto nam se sve to događa? Odgovor je jednostavan – jer smo zaboravili tko smo i čiji smo. Bog ima svoju strategiju ambicioznosti, ali nama njegova strategija nije zanimljiva.
Mi se koristimo strategijom ovog svijeta koja glasi – puno radi, naporno radi, gazi po ljudima oko sebe kako bi ostvario uspjeh u društvu, budi čvrst, budi nemilosrdan i neka ti ništa nije toliko sveto a da to ne bi žrtvovao na oltar svjetovnih ambicija.
Bog je stvorio čovječanstvo kako bi ono imalo cilj, kako bi posjedovalo svrhu svojeg postojanja. Stvorio nas je da vodimo računa o ovome svijetu i da vodimo računa jedni o drugima, da slavimo Boga i ostvarujemo Kraljevstvo Božje. Ali ukoliko je naš jedini cilj materijalna dobit, ako nam je to jedini smisao i jedina svrha u životu, i ako nam je jedina bitna slava, slava ovoga svijeta, onda smo mi potpuno promašili, u svemu.
Mi i dalje uredno možemo moliti „dođi Kraljevstvo tvoje“, a da nam pritom uopće ne padne na pamet da smo baš mi prepreka njegovom dolasku, jer su naše ambicije sebične, bolesne, slijepe. Naš najvažniji poziv, životni poziv, jest raditi u službi Boga i bližnjih te svjedočiti evanđelje.
Tek tada, tako živeći, ostvarujemo svoju najvažniju ambiciju, ali ne onu koju nam je skrojio i propisao ovaj svijet, nego onu koja nas vodi pravim Putem, do Istine i do Života u vječnosti. U vječnosti gdje ćemo biti uz Isusa Krista. I kada će biti nebitno jesmo li mu sjeli s desna ili s lijeva.
