Prolaznost i smrt te nepropadljivi i vječni život

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Svjesnost propadljivosti i prolaznosti svega materijalnog svijeta – time i konačnosti ili smrtnosti sebe i svojih najdražih – oduvijek je zaokupljala čovjeka, iskazivala se u njegovoj svijesti kao nespokoj i ljubav, strah i nada, problem i misterij… Bolna je čovjekova spoznaja da sve ovozemaljsko biva nestalnim i konačnim; nisu zavijeka ni ljepota i zanos, ni zdravlje i snaga, ni moć i vlast, ni bogatstvo i sigurnost… Sve je izručeno prolaznosti i nestanku. Svaka čežnja ostaje neutažena i doseže kraj u iščeznuću.

Prisjetimo se našega renesansnog pjesnika Hanibala Lucića i njegove pjesme ″Jur nijedna na svit vila″, nastale oko 1520., bisera ne samo hrvatske nego i europske petrarkističke lirike. Zatravljen ljepotom žene i svjestan u isti mah njezine prolaznosti, lirski subjekt zaziva: ″Grihota bi da se stara / Ova lipost uzorita, / Bože, kî si svim odzgara, / Čin′ da bude stanovita, / Ne daj vrime da ju shara / Do skončan′ja sega svita.″

Stoljeće nakon toga, godine 1622., objavljena je u Veneciji religiozna poema ″Suze sina razmetnoga″, koju je napisao pobožan, na isusovačkoj duhovnosti formiran pjesnik hrvatskoga baroka Ivan Gundulić. Religiozne poeme gdjekad su nazivane ″duhovnim plačem″, a Gundulić u ″Suzama sina razmetnoga″ ukazuje na prolaznost ovozemaljskoga života i suprotstavlja mu vjeru u onostrani život vječni. Kroz stihove Gundulićeve poeme nezatomljivo odzvanja latinsko ″Memento mori!″ (″Spomeni se smrti″):

″Slavne gospođe i kraljice, / Kih liposti još se hvale: / Zlatne kose, drago lice, / Ljuven pogled, kê su imale, / Ah, viđ, što su u ovo doba: / Malo praha u dno groba.″ Zatim i ovi stihovi: ″Gdi junaci, koji snagom / Lave hrvaše i medvjede? / Gdi razumni s riječi blagom / Ki daždjahu med s besjede / Gospodeći srca umrla? / Smrt u pepeo sve je strla.″

U malodušje i očaj u susretu sa smrću, posebice smrću bližnjega, zapadali su i svetci. Tako je Aurelije Augustin zbog prijateljeve smrti, suočen s definitivnim rastankom i onim bolnim ″nikad više″, oćutio prezir prema životu u povezanosti sa strahom od umiranja i gubitka. ″Odasvud su ga očekivale moje oči, ali njega ne bijaše. Sve sam mrzio jer je sve bilo bez njega…″, napisao je sveti Augustin u ″Ispovijestima″. U smrti onih koje volimo proživljavamo i vlastitu smrt, a Augustin je nakon toga spoznao kako ga nije tek prijateljeva smrt sunovratila u bijedu, nego da je i prije, ne znajući, bivao u bijedi zbog slijepe i posvemašnje navezanosti na ovozemaljsko, krhko i prolazno.

Vjerodostojni smjer daje nam Psalam 62: ″Samo je u Bogu mir, dušo moja, / samo je u njemu spasenje. / Samo on je moja hrid i spasenje, / utvrda moja: neću se pokolebati″ (Ps 62,1‒3). A novozavjetni ivanovski spisi, u kojima je mnogo puta istaknuto da Bog je ljubav, razlučuju dva izraza za život: ″bíos″, biološki, vremeniti život u kojemu ćemo kao zemna bića prije ili kasnije umrijeti, i ″zoḗ″, duhovni život koji je od vječnosti i za vječnost.

U svjetlu spasenja i s njime povezanoga nepropadljivog i vječnog života, neka nam blagdan Svih svetih i Dušni dan odsijevaju osobnim i osobitim iskustvom ljubavi i nade.