Nathalie Becquart, dotajnica Biskupske sinode: Sinoda i očekivanja žena

Romilda Ferrauto je to pitanje postavila, za mjesečnik Donne Chiesa Mondo vatikanskog lista L’Osservatore Romano, sestri Nathalie Becquart, francuskoj redovnici i dotajnici Biskupske sinode od veljače 2021. godine.

“Jedna doista nova činjenica od proglašenja nove konstitucije pape Franje o sinodi, Episcopalis communio, iz 2018. godine, jest da se sinoda manje smatra događajem koji uključuje prije svega biskupe te da se više promatra kao proces u kojemu je izuzetno važna priprema. Konzultacije na biskupijskoj razini, zatim na nacionalnoj i kontinentalnoj razini, na određeni način, već su sinoda. Ono što je u pitanju na ovoj sinodi stoga je najšira moguća uključenost različitosti Božjeg naroda, sensus fidei. I žene, koje predstavljaju barem polovicu krštenih, potiču se da se uključe. U praksi će se za žene promijeniti to što će one biti aktivni dio od samog početka, osobito na lokalnoj razini: u župama, zajednicama, pokretima i biskupijama. U ovoj novoj dinamici doista se očekuju”.

Kako je doprinos žena (ili nije) dodana vrijednost?

Sinodalni proces je otvoren put. Stoga vjerujem da ne bismo trebali imati unaprijed stvorenu ideju o doprinosu koji žene mogu dati. Naprotiv, ono što je doista u pitanju jest da se usude progovoriti i zauzeti svoje mjesto koje im pripada. Rekla bih da žene moraju donijeti ono što jesu. U osnovi, vjerujem da je ono što one konkretno nude zapravo motor sinodalnosti. Zato što jako žele da Crkva više ne bude klerikalna Crkva rezervirana za elitu, gdje tek poneki odlučuju za sve. Žene teže sudjelovanju u odlukama Crkve. S druge strane, najnovije sinode jasno su inzistirale na izazovu ženskog vodstva u Crkvi.

Zašto žene teže preuzimanju svojih odgovornosti u Crkvi?

Ako pogledate povijest Crkve i društva, većina je zemalja naslijedila stoljetni patrijarhalni mentalitet. Čak su i danas neke žene žrtve toga. Posvuda se dominiralo nad ženama, nije im bilo dopušteno da daju doprinos sa svoje strane, da se čuje njihov glas i da izraze svoje talente. Žene snažno žele egalitarnije relacije utemeljene na poštovanju. Stoga su snažan motor sinodalnosti. Često govorim da u Božjem narodu žene i mladi prednjače u provedbi i promicanju sinodalnosti.

Činjenica je da će se proces savjetovanja neizbježno nadograđivati na postojeće strukture. Poznato je da u nekim mjesnim Crkvama žene još uvijek igraju marginalnu ulogu.

Savjetovanje će zasigurno započeti od biskupija, a to znači da su pokreti, međunarodne udruge vjernika, redovničke zajednice ili zajednice posvećenog života pozvane najprije sudjelovati na razini biskupije, jer su dio Božjeg naroda te svi kršteni moraju biti subjekti konzultacija. Ovdje se u mjesnim Crkvama moraju na uobičajen način odvijati konzultacije s Božjim narodom, jer to je mjesto gdje hodi Crkva.

No, Episcopalis communio također stavlja crno na bijelo da su te razine također mjesta kroz koja mora proći savjetovanje, kao i kroz visokoškolske ustanove ili katolička sveučilišta. Nadalje, kao i tijekom Sinode o mladima, predviđeno je da skupine ljudi ili eventualno pojedinci mogu poslati svoj doprinos izravno Glavnom tajništvu Sinode. Slijedom toga, žene bi mogle učiniti da se njihov glas čuje, na primjer, preko udruga kojima pripadaju, a posebno preko udruga žena.

Sinodalna Crkva je Crkva slušanja. Sada, s razlogom, mnoge žene imaju dojam da ih se ne sluša

Pontifikat pape Franje duboko je ukorijenjen u onome što je Drugi vatikanski koncil rekao o Crkvi kao Božjem narodu. Crkva je po svojoj prirodi, pa prema tome i konstitutivno, sinodalna. Uostalom, u ranim stoljećima Crkve vlast je bila kolegijalna i sinodalna. Kasnije se taj naglasak izgubio i danas se ponovno otkriva kao plod Drugog vatikanskog koncila. Dovoljno je podsjetiti da se u koncilskoj konstituciji Lumen gentium, drugo poglavlje o Božjem narodu stavlja ispred poglavlja o hijerarhiji. Papa Franjo jasno naglašava da nam je, osim svih razlika, u Crkvi svima zajedničko krštenje. Činjenica je da su, da bi se stvari promijenile, potrebne promjena mentaliteta i istodobno reforma struktura. Naravno, ova sinoda neće promijeniti sve preko noći. Zamolili smo sve biskupije da osnuju sinodalne skupine koje mogu pratiti i učiniti sinodalni proces živim. Za nadati se je da ćemo se na ovim vrlo konkretnim mjestima više otvoriti važnosti rada u skupinama, muškaraca i žena, laika, posvećenih osoba, klerika. Štoviše, činjenica da su muškarac i žena – španjolski monsinjor Luis Marín de San Martín i ja – istovremeno imenovani dotajnicima Glavnog tajništva Sinode mogla bi poslužiti kao primjer i za drugdje. Sinodalna Crkva je Crkva u kojoj zajedno radimo i razlučujemo.

Može li ova nova sinodalna dinamika također ublažiti napetosti i zahtjeve u nekim Crkvama?

Razumijem da neki mogu pomisliti da ovo traje predugo, ali promjena u svakoj ustanovi ne vrši se u jednom danu. Najveći je izazov moći, muškarci i žene, slušati jedni druge, razumjeti se. Iskreno se nadamo da će ova sinoda potaknuti mnogo intenzivniji dijalog između pastira i vjernika. To također zahtijeva međusobno upoznavanje, prevladavanje strahova, ponekad i navikavanje.

Na nedavnim sinodama pitanje glasa žena izazvalo je veliko zanimanje i neke polemike. Vaše imenovanje podiglo je očekivanja. Kako Vi vidite pitanje glasanja žena?

Pozivam se na ono što je kardinal Grech rekao kada sam imenovana. Zahvaljujući upućenom pozivu i funkciji koju obavljam, otvorila su se vrata. Ali ne mogu unaprijed reći što će se dogoditi. Razumijem interes koji izaziva pitanje glasanja. Živimo u demokratskim kulturama gdje glasanje igra iznimno važnu simboličku ulogu. No, kad se dublje ispita što je sinoda, jasno je da ako dinamika dobro funkcionira, mora postići konsenzus. Zapravo, glasanje dolazi na kraju procesa nakon dogovora o konačnom tekstu. Tijekom Koncila gotovo sve institucije i tekstovi izglasani su gotovo jednoglasno. Ista se stvar događa u sinodskoj dvorani. Stoga ne želim umanjiti važnost glasanja. No, ono što mi se čini osobito važnim nije toliko da žene mogu glasati na kraju, već da mogu od samog početka procesa sudjelovati u razradi zajedničkog razlučivanja koje bi trebalo dovesti do konsenzusa. Sinoda nije parlament; to je ljudsko-božanska stvarnost, vođena Duhom.

Bi li Sinoda mogla postati vektor obnove i reforme Crkve?

Biskupska sinoda jedan je od mnogih sinodalnih oblika koji postoje. Biskupijske sinode su još jedan institucionalni oblik sinodalnosti. No trenutni izazov nije samo imati sinode, već i to da sam stil Crkve na svim razinama postaje sinodalni. Danas smo pozvani na sinodizaciju Crkve u svim njezinim slučajevima, na svim razinama, kako bismo sinodalnost doista učinili dnevnim modusom operandi. U našim vrlo individualističkim društvima često smo gubili zajedničarsku i crkvenu dimenziju naše vjere. Danas smo u fazi ponovnog učenja sinodalnosti. Sinodalnost koja je bila prisutna u zoru Crkve. No ne može se samo kopirati i zalijepiti: kontekst u kojem živimo je drugačiji. Ovo ponovno učenje stoga prolazi i kroz iskustvo, kroz proživljeno iskustvo.

(Vatican news – bj)