Razmišljanje o misnim čitanjima 11. nedjelje u liturgijskoj godini
Niko Bilić - Zagreb; Ivica Hadaš - Vatikan
Cijenjeni slušatelji vatikanskoga radija s radošću vas danas pozivamo na intenzivnu, smirenu molitvu u kojoj do u dubinu otkrivamo snagu Božjega kraljevstva. Liturgijska čitanja na 11. nedjelju u crkvenoj godini B stavljaju nas pred Isusa, Učitelja i Gospodina, koji usmjerava naše oči na čudesa Božje prirode u kojoj živimo, zato da nam, tim poznatim slikama, otkrije kako to nebo kraljuje ("kraljevstvo Božje" Mk 4,26; "kraljevstvo nebesko" 4,30). Slušamo onaj osobit dragulj koji je sačuvan samo u Markovu evanđelju: prispodobu o sjemenu koje samo raste. Sama od sebe – govori Isus – zemlja donosi plod (Mk 4,28). U evanđelju stoji riječ koja nam je i u izvornom jeziku poznata jer je ušla u sav svijet: αὐτομάτη – samo od sebe.
Zahvalan sam na prilici da ovakav skroman, a važan način nastavimo suradnju našega Fakulteta filozofije i religijskih znanosti na Zagrebačkom sveučilištu i našega Filozofsko-teološkoga instituta afiliranoga Papinskom sveučilištu Gregoriana s Papinskim radijom koji po svem svijetu pronosi glas Crkve, glas Evanđelja. Ovaj put s posebnom radošću mislimo i na suradnike na Fakultetu elektrotehnike i računarstva na Sveučilištu u Zagrebu koji su u ovoj pandemijskoj godini marljivo sudjelovali u studiju Biblije isključivo on-line, na daljinu.
Najdublja razina Isusove pouke zacijelo je ona ishodišna logika koja donosi intelektualnu utjehu. Sve u svijetu koliko god ga poznajemo jest od drugud, postoji jer je iz nečega nastalo. Stoga čvrstom sigurnošću i zdravom pameću zaključujemo da postoji i Onaj koji je u sebi takav da nije od drugud, nego sam u sebi ima svoj razlog postojanja. Ne treba mu neki drugi uzrok. On je uistinu sam od sebe. To je Bog naš – kako nam ga najviša i precizna filozofska spoznaja predstavlja.
Rabbi Isus na Galilejskom moru, dakako, ne vodi samo u najviše visine umovanja, nego cijelom narodu koji na obali strpljivo sluša njegovu pouku, upućenu im iz Petrove lađice (usp. Mk 4,1), govori o svagdanjem životu. I upozorava najprije kako mnogo toga primamo kao čisti dar jer nije plod naše moći i zalaganja, a potom podsjeća kako i ono posve maleno i neznatno može postati silno, istinski veliko i mnogima na korist. Donosi život.
U petak smo proslavili svetkovinu Srca Isusova koja baš to pred oči stavlja. Sva veličanstvena, stvarateljska dobrota Božja skrila se u osjetljivo, smrtno, ljudsko srce Kristovo. Samoga je sebe ponizio do kraja, postao neznatan pod srcem Majke, neznatne službenice Gospodnje, dopustio da sav njegov životni projekt bude smrvljen pod udarcima bičeva, čekića i koplja na križu, da bi tako svima darovao otkupljenje i vječni život.
Prije tjedan dana cijelim našim glavnim gradom Zagrebom prošao je već treći po redu Antunovski hod mladih. Nije bilo medijskoga fokusa ni pompe, ostadoše po strani od reflektora i kamera, ali izvrsno nas upozoravaju na onu pravu veličinu, na žetvu duša koja je spremna, na stablo života pod čijom sjenom svi možemo saviti gnijezdo za sebe i za svoju obitelj. Još više, u tjednima prije toga Hod za život u sve više hrvatskih gradova podsjetio nas je na onaj najskriveniji početak ljudskoga života kojemu je najpotrebnija zaštita, i na naše starce i starice koji su u diktatu karantene i odvajanja najviše propatili.
Upravo se u ovu nedjelju sjećamo sv. Antuna Padovanskoga, omiljenoga sv. Ante, koji živo povezuje sve Hrvate, Kristu vjerne, diljem svega svijeta. Vrsni propovjednik Antun pravi je učenik svojega svetoga Učitelja Isusa.
Je li davno prije Ezekijel, prorok, također izvrsno propovijedao? U slici i najavi bilježi kao živu Božju riječ ono što će Isus, Učitelj, ljubljeni Sin, kao utjelovljena Riječ u punini donijeti. U teškom vremenu progonstva u Babilon Ezekijel govori o sićušnoj, najtanjoj grančici – eno je visoko gore, na samom vršku dičnoga cedra (Ez 17,22)! Bog je odlama i uzima kako bi je iznova posadio. Samo sveti Ostatak, okljaštren, lišen svake svoje raskoši i snage, pročišćen gorkom kušnjom, započinje novi život Božjega naroda. Plodom će uroditi (Ez 17,23).
U Novom zavjetu nije to više bajkovita pjesnička slika. Isus govori o zemlji koju obrađujemo, dobro je poznajemo i već u djetinjstvu s divljenjem učimo o sjemenu. Isus govori o klijanju, o nicanju, o rastu. Upozorava na stabljiku, ocrtava napokon klas koji je pun zrnja (Mk 4,28). Na drugom poznatom mjestu upozorava kako zrno, ako je palo u zemlju i umrlo, donosi obilat rod (Iv 12,24).
Psalam 92 izvrstan je prijelaz koji razjašnjuje o čemu je riječ. Slike iz prirode govore o čovjeku pravedniku, onome koji s Bogom hoda (Post 5,22.24; 6,9). Apostol Pavao još više stvar izoštrava i tumači. Svi mi dolazimo pred Kristov sud (2 Kor 5,10). Isusovom oku bit će bjelodano što smo kroz tijelo, dok smo u njemu naseljeni (5,6.9), zaradili (5,10), koliko smo se trsili da mu omilimo (5,9).
Sigurno ste imali prilike susresti osobe koje samom svojom pojavom toliko privlače jer nam daju prostor za život, bude u nama sigurnost i oduševljenje. Iz njih zrači tako potrebno smirenje i snaga. Sami ne znamo kako (Mk 4,27), ali osjećamo i znamo. Takav je bio primjerice naš pater Ante Gabrić, sveti misionar, koji je u svom srcu s istim žarom nosio i domovinu Hrvatsku i cijelu Indiju. Svjedoci govore kako je i blaženi kardinal Alojzije Stepinac, taj Božji svetac i naš nebeski zagovornik, za života isto tako svojom dušom zračio i privlačio i djecu i odrasle, i mlade i starce. I to usprkos đavolskim optužbama, koje nažalost ni danas ne prestaju i to ne tek od drugud, od nekih stranih lažljivih protivnika, nego ovdje u našim redovima, od neprijatelja Kristovih i napadača na Božji narod. Krajnji je čas za prijeko potrebno obraćenje i ponizno, spasonosno kajanje!
Kad Gospodin govori o sićušnu zrnu gorušice, izvrsno oslikava tajnu svete pričesti. Pod neznatnom prilikom kruha skrila se sva božanska i ljudska narav Božjega Sina. I ove nedjelje, potpuno ponizan i nadasve moćan, želi doći k nama zato da u našim riječima i djelima naraste i razgrana se, da naše srce učini po Srcu svojemu.
