O zapisima europskih hodočasnika o hrvatskim srednjovjekovnim gradovima
Marito Mihovil Letica - Zagreb
U godini velikoga Danteova jubileja – 700. godišnjice pjesnikove smrti – uputno se prisjetiti njegova glasovitog epa ″Božanstvena komedija″, gdje u XXXI. pjevanju spominje hodočasnika ushićenog pred otisnutim likom Isusovim na Veronikinu rupcu. Dante za toga kristoljubnog dolaznika u Rim napisa da je ″možda iz Hrvatske″ (″forse di Croazia″). Dotično mjesto u prijevodu Mate Marasa glasi: ″Kô taj što možda iz Hrvatske sada / dolazi našu Veroniku zreti, / što jē se s davnog ne nasiti glada, // već, dok se vidi, veli u pameti: / ′Gospodine moj Kriste, Bože pravi, / takav li dakle bješe lik tvoj sveti?′″
Uz rečene su stihove neki talijanski danteolozi i drugi komentatori, potaknuti politički motiviranom netrpeljivošću, bilježili kojekakve objede i pogrde, suprotne smislu Danteovih riječi. Počeo je s time Niccolò Tommaseo, talijanski književnik i poligraf iz 19. stoljeća, odnarođeni Hrvat iz Šibenika koji je dao talijanizirati prezime Tomašić. Navedene stihove popraćuje Tommaseo ovim komentarom o Hrvatskoj i Hrvatima: ″… divlji i neuljuđeni narod na obali Jadranskoga mora″.
Zanimljivim biva vidjeti što o zemlji iz koje dohodi Danteov hodočasnik, pisahu kasniji europski hodočasnici u Palestinu. Putopis Konrada von Grünemberga iz godine 1486., dotad nepoznat hrvatskoj historiografiji, otkriven je 1979. u gradu Gotha u ondašnjoj Istočnoj Njemačkoj. Pronašao ga je Edo Pivčević, hrvatsko-britanski filozof svjetskoga ugleda, koji je sljedećih godina i desetljeća u raznim europskim knjižnicama naišao na brojne druge njemačke, francuske i engleske putopise u kojima se nalaze dragocjeni podatci o srednjovjekovnim hrvatskim gradovima. Konrad Grünemberg hodočastio je u Svetu zemlju kojom je prigodom zaputivši se brodom iz Venecije posjetio Poreč, Zadar, Šibenik, Hvar, Korčulu i Dubrovnik. Vlastite dojmove o tim gradovima popratio je podrobnim opisima i preciznim crtežima. O Zadru je napisao:
″U Zadru su pokopana četiri svetca: sveti Šimun, koji je primio našega Gospodina u hramu; […]. Njegova crkva, međutim, vrlo je zgodno sazdana građevina, s providnim tornjem, ispunjenim od podnožja do vrha isklesanim figurama. U gradu su osim toga pokopani sveti Donat i sveta Stošija, te također sveti Krševan. Nadalje tu se nalaze glava svetoga Jure i prst svetoga Ivana, kojim je ovaj ukazao na našega gospodina Isusa Krista; zatim košulja, još uvijek natopljena znojem, koju je sveti Krševan imao na sebi kad su mu odrubili glavu. U gradu je nadalje glava svete Marije Magdalene. I napokon komad spužve kojom je utažena žeđ našega gospodina Isusa Krista na svetom križu.″
Grünemberg zatim opisuje zadarsku svadbenu povorku, gdje je mladenka imala na glavi ″krasnu zlatnu krunu s dragim kamenjem, a povrh nje vjenčić″. O toj svadbi i glagoljaškome obredu čitamo:
″Kad smo došli u crkvu, prisustvovali smo misi koja je bila služena po slavenskom obredu. Način na koji je svećenik obavljao službu Božju, njegove geste i pokreti, bili su vrlo neobični, a to se odnosilo i na pastvu. Prije sakramenta žrtve, okrenu se svećenik prema puku držeći križ, te su svi muškarci došli da križ poljube. Zatim je uzeo u ruku jednu pločicu s likom Naše Gospe, pa su sve ženske došle da je poljube.″
Edo Pivčević u komentaru kaže da su Mlečani svoje podanike u Dalmaciji običavali prikazivati kao bosonogu sirotinju, neuljuđen i zaostao puk, nesposoban vladati sâm sobom – ali da Grünembergovo svjedočanstvo pruža drugačiji uvid u mjesne kulturne i socijalne prilike.
Doplovivši u Dubrovnik, njemački hodočasnici najprije su otišli posjetiti katedralu, u kojoj su, kako je ostalo zapisano, ″mramori svih mogućih boja″ te su velebno crkveno zdanje promatrali s ″velikim udivljenjem″. Grünemberg brižljivo opisuje:
″U katedrali počiva sveti Vlaho, biskup sveta života, i to cijelo njegovo tijelo. Kad smo tamo stigli upravo je bila u tijeku svetkovina žetve ili neka fešta, pa su crkveni dragulji i druge dragocjenosti bili izloženi da ih ljudi vide. U crkvi se također nalazi plašt u kojem je sveti Šimun primio našega gospodina u hramu. / Dubrovnik je okružen tako neizmjerno jakim utvrdama, da mu u tome nema premca na svijetu.″
U Grünembergovu je putopisu posebice zanimljiva ova rečenica: ″Grad je nadbiskupija, čija jurisdikcija obuhvaća cijelo hrvatsko kraljevstvo te priznaje vrhovništvo ugarskoga kralja.″ Edo Pivčević ističe da je to, ako se ne vara, do tada bio posve nepoznat podatak te nadalje objašnjava: ″Izgleda kao da je Dubrovnik, koji je jedini od iole značajnijih hrvatskih gradova sačuvao slobodu, smatrao da mu pripada funkcija koju je u ranijemu vremenu imala splitska crkva, premda je dvojbeno jesu li mu Rim, ili čak ugarska kruna, to pravo i formalno priznavali.″
Treba među ostalima spomenuti hodočasničko putovanje sir Richarda Guylforda, visokoga državnog službenika i dvorjanika engleskoga kralja Henrika VII. U Svetu zemlju zaputio se Guylford godine 1506., kada je u hodočasnički dnevnik među inim zapisao:
″U srijedu 15. srpnja stigli smo pred silno utvrđen i jak grad zvan Dubrovnik u Slavoniji ili Dalmaciji, a u pokrajini hrvatskoga kraljevstva. Dubrovčani nisu podložni nikomu osim sebi samima; jedino što plaćaju danak Turcima, koji su prisutni na teritoriju svega pola milje od grada. Grad ima najjače zidine, kule, bedeme, stražarske tornjeve i zaštitne jarke koje sam ikada vidio u svome životu. Također je bogat i lijep po svojim raskošnim građevinama, koje zadivljuju kako svojom čvrstom gradnjom tako svojom ljepotom.″
Potrebno je razjasniti da Richardu Guylfordu naziv ″Slavonija″ zapravo znači ″slavenska zemlja″. Edo Pivčević podastire tumačenje: ″Što se specifično tiče informacije da je ′Slavonija ili Dalmacija′ pokrajina hrvatskoga kraljevstva, to je, po svoj prilici, mogao čuti samo u Dubrovniku. S kim je on tamo razgovarao, ostat će na žalost zauvijek nepoznato.″ Profesor Pivčević zatim napominje: ″Autor je očito smatrao vrijednim zabilježiti tu informaciju, znajući da će se njegov tekst čitati na [engleskome] dvoru kao koristan geopolitički izvor.″
Danas su Zadar, Dubrovnik i drugi hrvatski obalni gradovi svjetski poznata turistička odredišta. Osobita vrsta turistâ – kako nekoć tako i danas – jesu hodočasnici. Možemo zaključiti da antropološka potreba za hodočašćenjem obuhvaća turizam – ali ga duhovnom dimenzijom značajno nadilazi.
