Osvrt na knjigu svećenika i sveučilišnog profesora Nediljka Ante Ančića "Tološka polazišta i orijentacije u svjetlu Drugoga vatikanskog koncila"
Marito Mihovil Letica - Zagreb
Dana 28. listopada 1958. izabran je za papu Angelo Giuseppe Roncalli. Prigodom davanja pristanka objavljuje da uzima ime Ivan XXIII., a papinsko geslo će mu biti ″Oboedientia et pax″ (″Posluh i mir″). ″Zvat ću se Ivan, po uzoru na svojega oca, na Ivana Krstitelja i na Ivana Apostola″, reče papa Roncalli.
Na ustoličenju 4. studenoga, na blagdan svetoga Karla Boromejskoga, Ivan XXIII. u propovijedi izražava želju da bude dobar pastir i brat među braćom. Unosi u život i djelovanje Crkve snažne i dalekosežne promjene. Ide neposredno među ljude, želi im biti blizu, osjetiti im bȉlo, uživjeti se u njihove poteškoće, pokušati ih razumjeti i pomoći im. Pušta televizijske kamere u papinske odaje, čime mnogi nisu bili oduševljeni pa su mu takve postupke spočitavali, neki i oštro zamjerali. Htio je biti, kako je često isticao, ″svećenik, otac i pastir″, a ne ″knez i vladar″.
Papa Ivan XXIII. pred kraj 1958. godine saziva konzistorij te imenuje 23 nova kardinala iz cijeloga svijeta, čime znatno povećava Kardinalski zbor. Dana 25. siječnja 1959. objavljuje odluku o sazivanju Drugoga vatikanskoga koncila – što je prisutne kardinale nemalo iznenadilo, neke i osupnulo. Papa hoće iznutra obnoviti Crkvu, osuvremeniti je u odnosu prema svijetu, osposobiti za dijalog sa svijetom, slijedeći svevremeno suvremenu novozavjetnu ivanovsku misao da kršćanin treba biti ″u svijetu″, ali ne ″od svijeta″.
Ivan XXIII. ponajprije teži jedinstvu Katoličke Crkve s drugim kršćanskim Crkvama, na poseban način s pravoslavnima, ali također s pripadnicima nekršćanskih religija i ateistima. Stoga uvodi krilaticu ″aggiornamento″, što doslovno znači ʹpodanašnjenjeʹ odnosno posadašnjenje Crkve u svijetu. Papa je biskupima rekao: ″Crkva nije muzej koji treba čuvati, nego vrt koji treba obrađivati. [...] Otresimo prašinu koja se nakupila na prijestolju svetoga Petra.″ Svim kršćanskim vjernicima dao je izvanredno jednostavan i djelotvoran ekumenski naputak: ″Tražimo ono što nas povezuje, a ne ono što nas razdvaja!″
Ivan XXIII. bijaše neobično omiljen, i to ne samo među vjernicima, te su ga već za života nazvali ″Dobri papa″. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. dana 3. rujna 2000., a papa Franjo kanonizirao ga je 27. travnja 2014., kada je kanoniziran i Ivan Pavao II. Crkva je u slučaju svetoga Ivana XXIII. odstupila od uobičajene prakse da se spomen blaženika i svetaca slavi na dan njihove smrti odnosno rođenja za nebo te je kao nadnevak za slavljenje ovoga svetca odredila 11. listopada kada je 1962. otvorio Prvo zasjedanje Drugoga vatikanskoga koncila ili sabora. Tako je istaknuto koliko je taj događaj važan u životu pape Ivana XXIII. i to većma važan za život Katoličke Crkve.
Početkom 2021. objelodanila je Kršćanska sadašnjost knjigu ″Teološka polazišta i orijentacije u svjetlu Drugoga vatikanskog koncila″. Autor je Nediljko Ante Ančić, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, doktor teologije, dugogodišnji profesor na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Od 2013. obnaša službu pastoralnoga vikara. Objavio je brojne publikacije iz područja fundamentalne teologije i o temama Drugoga vatikanskoga koncila.
U uvodnoj riječi autor je napisao: ″Moja teološka promišljanja proteklih petnaestak godina koja sam objedinio u ovoj knjizi žele biti konstruktivan prinos boljem razumijevanju sadašnjeg crkvenog hoda kroz naše zamršeno vrijeme i korisna pomoć osobito teološki zainteresiranim vjernicima u njihovu snalaženju.″ Nediljko Ante Ančić zaključuje rečenicama: ″Drugi Vatikanski sabor zacijelo je epohalna orijentacija Crkvi i dar Duha Svetoga. Želja je pisca ove knjige da tu duhovnu orijentaciju i dar Duha prenese svakom čitatelju i čitateljici, a svima onima koji se pobliže bave teologijom da im koncilski nauk bude referentna točka u svemu njihovu poučavanju i istraživanju.″ A na ovitku knjige uz ostalo čitamo:
″Sabrani tekstovi u ovoj publikaciji informiraju o pripremi i održavanju Koncila, o njegovoj viziji obnove Crkve, glavnim značajkama crkvenoga otvaranja i dijaloga sa suvremenim svijetom, drugim kršćanima i nekršćanskim religijama te o dosadašnjim fazama u provedbi i recepciji koncilskih dokumenata. Jednako tako čitatelju se otvaraju pogledi na dosadašnje polustoljetno postkoncilsko razdoblje tijekom kojega su se, sa zastojima i iskoracima, mukotrpno probijale i izvlačile kako temeljne linije teološkoga razvitka i načina razmišljanja tako i glavni obrisi novoga lica Crkve koje je inicirao Koncil.″
Knjiga obaseže više od 500 stranica i sastoji se od četrnaest priloga svrstanih u tri dijela. Prvi dio naslovljen je ″Obnoviteljski duh snažno se i blago probija″, a drugi ″Napredak i zastoji u provedbi koncilskih poticaja″. Treći dio sadržava dodatak u kojemu se nalazi tekst o najnovijemu zauzimanju pape Franje da se ojačaju sinodalne strukture u Crkvi. U vezi s potonjim, autor citira riječi pape Franje: ″Uvjeren sam da će u sinodalnoj Crkvi i obnašanje petrovskog primata biti bolje razjašnjeno.″ Naposljetku Nediljko Ante Ančić zaključuje:
″Izgradnja sinodalne Crkve očito pripada velikim pothvatima sadašnjeg Pape. Reforma koju je time otpočeo na tragu je koncilske obnove i vrši se u sklopu poziva na novu evangelizaciju. Koliko će u tome uspjeti, ovisi zapravo o tome koliko ćemo se svi mi Kristovi vjernici odlučiti na zajednički hod, spoznati nove putove koje Gospodin otvara Crkvi, koliko ćemo se dati zahvatiti njegovom Radošću evanđelja.″
Valja pohvaliti veliko znanje i plodonosni mar profesora Nediljka Ante Ančića te njegovu knjigu ″Teološka polazišta i orijentacije u svjetlu Drugoga vatikanskog koncila″ svesrdno preporučiti svima koje zaokuplja budućnosno usmjereni hod Katoličke Crkve.
