O kršćanskim duhom prožetomu Marulićevu spjevu "Judita", u povodu 500. obljetnice objavljivanja
Marito Mihovil Letica - Zagreb
Nadnevka 22. travnja obilježava se Dan hrvatske knjige u spomen na Marka Marulića – s pravom nazvanoga ″Otac hrvatske književnosti″ – koji je toga dana 1501. dovršio ″Juditu″. Spjev je čekao na tiskanje puna dva desetljeća te je svjetlo dana ugledao 1521. Dakle, ove godine obilježavamo veliki jubilej – 500 godina od objelodanjivanja ″Judite″.
Glasoviti humanistički pisac i renesansni pjesnik Marko Marulić, rođen 1450. u Splitu gdje je i umro 1524., svojom je literarnom ostavštinom čvrsto ugrađen u temelje hrvatske književne baštine, ali i uvelike nadilazi hrvatske okvire. Nema sumnje da je u ovdašnjoj obrazovnoj, kulturnoj i općenitoj javnosti nedovoljno isticano kako Marulić u Europi i onodobnome poznatom svijetu bijaše još za života priznat i cijenjen književnik kao ni jedan Hrvat u povijesti.
Potrebno je tomu u prilog reći da su Marulićevo latinsko djelo ″De institutione bene vivendi″, nabožno-poučnu knjigu s primjerima životopisa svetaca, čitali budući isusovački svetci: Ignacije Lojolski, utemeljitelj Družbe Isusove, i Franjo Ksaverski, Ignacijev prijatelj, pouzdanik i suradnik, najveći kršćanski misionar nakon svetoga Pavla. Sveti Franjo Ksaverski dotičnu je Marulićevu knjigu odnio sa sobom na Daleki istok, gdje će jedno njezino poglavlje doživjeti 1591. japansku adaptaciju, što je, po svemu sudeći, prva japanskim jezikom na latinici napisana knjiga. K tome treba reći da je Marulićeve ″Institucije″ sa životopisima svetaca čitao i sveti Thomas More, a zanimljivo je dometnuti da je i Henrik VIII., engleski kralj koji se odvojio od Rima i osnovao Anglikansku Crkvu te je dao pogubiti svojega dotadašnjeg savjetnika i lorda kancelara Thomasa Morea zbog njegova protivljenja odcjepljenju od Rima, čitao jedno drugo, također znamenito Marulićevo djelo, ″Evangelistarium″. Naime, kralj Henrik VIII. je na marginama ″Evangelistariuma″ ispisivao bilješke, a taj se primjerak čuva u British Library u Londonu.
Takvoga glasovitog i svjetski priznatog Marka Marulića ovdašnji ″mjerodavnici″ i ″propisivači ukusa″ htjedoše izgnati iz obvezne školske lektire, a sadašnja polutisućljetna obljetnica ″Judite″ u hrvatskome je medijskom i javnom prostoru gotovo zabačena, posve smetnuta. Kako li su, nažalost, i danas aktualne riječi neumrlog Antuna Gustava Matoša, njegove rečenice panegiričke i ujedno dramatične, objavljene 1911. u feljtonu ″Pod florentinskim šeširom″:
″… ti, Marule slavni, ti si probudio Perseja jezika našega, ti si, pjesniče i pravedniče, već onda u ′Juditi′ htio probuditi dušu našeg pogaženog naroda, ali u mraku ti si, Marko Maruliću, ostao glas u pustinji i zato je tako tužna, tako zaplakana tvoja ′Judita′, kip majke Hrvatske.″ Zatim Matoš pita: ″Ili zar odista ni molitva, ni sveta molitva starog pjesnika i svete pjesme starog, mudrog i svetog Hrvata ne može ni danas još ganuti to roblje, to kukavno roblje hrvatsko, kojemu je svaka baba Meduza i svaki špicl Holoferne.″
O Marulu i njegovoj ″Juditi″ napisao je nenadmašni Veselko Tenžera rečenice vrijedne citiranja. U eseju ″Vjera zamijenjena vjerom″ objavljenu u ″Vjesniku″ 10. kolovoza 1971., u povodu 470. obljetnice dovršenja ″Judite″ i 450. njezina objelodanjivanja, Tenžera je napisao:
″Proslavljeni latinist i smjerni kršćanin ostavio se elegantnih heksametara i u dimenzijama spjeva progovorio oporo pučki. Jezik kojim se dotad pola milenija sricalo uklese, bilježilo zakone i oporuke, kojim su netom prije Džore Držić i Šišmund Vlahović Menčetić započeli pjesničke pustolovine, sad je zadobio dignitet ′herojske′ pjesničke forme. Udaren je temelj hrvatskoj umjetničkoj književnosti i jedan narod započeo je dijalog s tajnom, sa sudbinom, s poviješću. Njegova kob je imenovana, njegova povijesna pustolovina otisnuta je u pismenima koja, hraneći se prolaznošću, stvaraju vječnost.″
Valja posebno istaknuti da su Marulićeva djela, izuzev jednoga manjeg dijela stihova napisanih u mladenačkoj dobi, snažno nadahnuta i prožeta kršćanskom vjerom. Njegova je ″Judita″ nacionalni i kozmopolitski ep, velevrijedno djelo što ga je u riječima jezika hrvatskoga uzmogao iznjedriti humanističko-renesansni duh iznikao i procvao iz judejsko-kršćanskih biblijskih korijena. Na kraju posvete upućene ″počtovanomu u Isukarstu popu i parmanciru splickomu gospodinu dom Dujmu Balistriliću, kumu svomu″, što ju gorljivi pobožnik i profinjeni estet Marulić napisa netom po dovršenju ″Judite″, čitamo: ″Mir i milost Gospodina našega Isukarsta budi vazda s vami. Amen. / Od rojen′ja Isukarstova u puti godišće parvo nakon tisuća i pet sat, na dvadeset i dva dni miseca aprila. U Splitu gradu.″ Potrebno se osvrnuti na kristološki snažan i lijep izričaj ″od rojen′ja Isukarstova u puti″, u značenju ″od Isusova rođenja u tijelu″.
Među početnim stihovima u ″Juditi″, koja je napisana dvostruko rimovanim dvanaestercima, nahode se i ovi: ″Da ti s′ nadasve svet, istinni Bože moj, / ti daješ slatko pet, vernim si ti pokoj″, što u suvremenome hrvatskom jeziku znači: ″Jer ti si iznad svega svet, istiniti Bože moj, / ti daješ slatko pjevati, vjernima ti si mir″. Ostajući uz norme visokog umjetničkog stila, otklanja se Marul od grčkih božanstava i muza, za koje napisa ″devet biše božic i meju njimi Apolo s kitarom″, te zaziva istinitoga Boga, a to je Bog judejsko-kršćanske tradicije. Sraslost hrvatskoga kršćanskog puka sa starozavjetnom židovskom junakinjom Juditom odsijeva već na naslovnici epa: ″Libar Marka Marula Splićanina / u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit / u versih harvacki složena / kako ona ubi vojvodu Oloferna / po sridu vojske njegove / i oslobodi puk israelski / od velike pogibili″.
Svoj jezik vrli je Marul u punini identitetske samosvijesti već na naslovnici izrijekom nazvao hrvatskim. O tome Marulićevu hrvatskom jeziku, koji nije samo čakavski jer je obogaćen kajkavskim i štokavskim sastavnicama, bit će riječi sljedeće nedjelje.
