Vijesti iz života Katoličke Crkve u Hrvatskoj
Neno Kužina - Zagreb
Postulator kauze za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca mons. Juraj Batelja na predstavljanju svoje nove knjige „U Gospodina polažem svoje nade“ – prilozi za životopis svećenika Josipa Vranekovića, 21. ožujka u Krašiću, odgovorio je na navode patrijarha Srpske pravoslavne Crkve Porfirija u intervjuu u Dnevniku HTV-a o „duboko problematičnim mjestima“ u pismima bl. Alojzija Stepinca papi Piju XII. „Patrijarh Porfirije dobro bi učinio da je u svom TV intervjuu 19. ožujka naveo mjesta koja on ocjenjuje da su duboko problematična. A ako ostavi ovako nedorečeno, ostaje dojam podvojenosti u hrvatskoj javnosti i među katoličkim vjernicima. Ne vjerujem da može biti patrijarhova namjera da se stvara nepovjerenje između katolika u Hrvatskoj i Petrova nasljednika u Rimu i između katolika i bl. Alojzija Stepinca – još manje da želi produbiti nepovjerenje između hrvatskog i srpskog naroda“. „Ni u jednom pismu nema ništa protiv kršćanske vjere i ćudoređa. Nema u njima problematičnih mjesta; ne daju povod za prijepore – još manje za sumnju u čistu savjest i svetački značaj Alojzija Stepinca. Zar nadbiskup Stepinac griješi kad moli Papu da bude blizu katoličkim vjernicima u Hrvatskoj?! Zar je problematično to što je informirao Papu o prilikama koje su sudbonosne za Crkvu u njegovom narodu?! Zar se iznevjerio svome zvanju moleći od Pape zaštitu za hrvatski narod i pomoć u očuvanju njegova vjerskog i nacionalnog identiteta?! Pisma koja je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac uputio Piju XII. odraz su njegove vjere i ljubavi prema hrvatskom narodu. Ako je duboko problematično to što Hrvat želi svoju državu i voli svoju zemlju, onda je duboko problematičan i svaki Hrvat koji svoju državu izgrađuje i voli. Njegova svetost patrijarh Porfirije pridonio bi mnogo više i povjerenju i pomirenju da je spomenuo kako su vladike SPC-a sve do 1935. godine kad god bi došli i odakle god bi došli u Zagreb odsjedali u dvoru zagrebačkog nadbiskupa. Ili da je uzeo u obzir da je nadbiskup Stepinac odlazio zagrebačkom pravoslavnom mitropolitu čestitati velike blagdane, a mitropolit bi takve čestitke uzvratio u Nadbiskupskom dvoru. Ili, da su u selima kroz koja je nadbiskup Stepinac prolazio autom pravoslavni Srbi pravili slavoluke, izlazili na ulice i klicali mu. On bi čak izašao iz auta i u pratnji paroha družio se s pravoslavnim vjernicima. Pogotovo bi patrijarh pridonio jasnijoj slici stanja u Hrvatskoj da je napomenuo kako su neki pravoslavni intelektualci u Zagrebu izgubili posao ili doživjeli poniženja, među njima i njegov prethodnik vladika Emilijan, jer su na montiranom sudskom postupku 1946. godine htjeli posvjedočiti o ljubavi i pomoći koju je zagrebački nadbiskup pružio Srbima u Drugom svjetskom ratu“, odgovorio je uz ostalo mons. Batelja, a prenijela IKA.
Na petu korizmenu nedjelju apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije i riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić, namjesto na padinama Srđa, pobožnost Križnog puta predmolio je na otočiću Daksi pokraj Dubrovnika. Tu je prvi izgrađeni križni put kod Hrvata, nastao u 16. stoljeću. Nakon ulaska partizana u Dubrovnik u jesen 1944. godine na otoku je bez suđenja strijeljano pedesetak Dubrovčana, među kojima je bilo više svećenika i redovnika, pa je prijašnja stoljetna pobožnost na tom otoku pala u zaborav. Nadbiskup Uzinić je istaknuo da su danas hodali stopama predaka, obnovili ono što su oni činili, slijedili Isusa promišljajući njegovu muku i iz te muke tražili odgovore na izazove i pitanja današnjeg vremena, kao što su i oni tražili odgovore u svoje vrijeme. „Nažalost, Daksa je ostala upisana u našoj memoriji kao stratište na kojemu su naša braća ubijena samo zato što su bili ideološki neprijatelji, a možda i samo zato što su se ispovijedali kao vjernici i što su svojim životom nastojali slijediti Isusa Krista“, kazao je nadbiskup. Pobožnošću se željelo povezati i s onima koji su pogubljeni na tom mjestu, a to je na neki način bio početak hrvatskoga Križnog puta nakon Drugoga svjetskog rata, kao i sa svima onima koji su nakon njih poginuli na različitim postajama od Bleiburga preko Slovenije, Hrvatske do Makedonije.
U Biskupskom domu u Požegi biskup Antun Škvorčević primio je 20. ožujka predsjednika Hrvatskog katoličkog liječničkog društva Roka Čivljaka, dopredsjednika Petra Bilića i duhovnog asistenta don Ivana Bodrožića. Biskup je upoznao goste s povijesno-kulturnom baštinom Požeške doline i djelovanjem Crkve na tim prostorima. Predsjednik Čivljak prikazao je biskupu trenutno epidemiološko stanje u Republici Hrvatskoj, spomenuvši zalaganje brojnih medicinskih djelatnika da uz zdravstvenu pomoć pruže i duhovnu potporu svima oboljelima, na što su napose pozvani članovi Hrvatskog katoličkog liječničkog društva. Gosti su u Dvorani bl. Alojzija Stepinca Biskupskog doma sudjelovali na godišnjoj skupštini Hrvatskog katoličkog liječničkog društva – podružnica Požega.
Na svetkovinu sv. Josipa zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić je u Hrvatskomu nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu u homiliji uz ostalo istaknuo: Dragi vjernici, o kako smo svi jedni drugima potrebni da rastemo u dobi, mudrosti i znanju pred Bogom i ljudima; da iz dana u dan postajemo ono na što nas je Bog pozvao na putu našega života. Svi smo pozvani jedni drugima neprestano pomagati i jedni od drugih primati. Poput sv. Josipa i svima nama je Bog povjerio da budemo jedni drugima čuvari i pomagači, da budemo jedni drugima dar Kristove utjelovljene ljubavi. Svi smo pozvani biti čuvari zdravlja tuđeg i svojeg; čuvari prirode i okoliša; čuvari svijeta koji je Bog stvorio i nama povjerio da se za njega brinemo.
Požeški biskup Antun Škvorčević pohodio je Župu sv. Josipa u Slatini. U homiliji blagdanskoga misnog slavlja biskup je izrazio radost što su danas u slatinskoj crkvi Sv. Josipa nazočna djeca, te je zapodjenuo s njima razgovor o školi, o pandemiji koronavirusa. Podsjetio ih je kako je prošle godine upravo na današnji dan počeo tzv. lockdown u Hrvatskoj, obustava svih okupljanja, uključujući i vjerska u crkvama i drugim prostorima. Kazao je kako bi se kao posljedica toga očekivalo da nastane neka razdaljina između nas i Isusa Krista. Međutim, kako su mu posvjedočili mnogi ljudi koje je o tom pitao, dogodilo se upravo suprotno: dok su nam crkve bile zatvorene, bili smo srcem budniji i vjerom bliži Isusu Kristu, nego kad smo fizički dolazili u crkvu, a srcem počesto bili daleko od njega. Poručio je djeci kako je dobro kad su u školi budni pameću da što više toga nauče, ali da je još ljepše kad su u svojim srcima budni jedni za druge onom budnošću koju nazivamo prijateljstvo, a osobito kad su budni za Boga budućnošću kojoj je ime povjerenje.
