Razmišljanje o Nedjelji muke Gospodnje
Ivica Hadaš - Vatikan
Sutrašnja nam liturgija prikazuje Isusovu muku po Marku. Sam taj prikaz već je po sebi vrlo snažna propovijed koja nas dira u našoj nutrini i daje nam da kontempliramo veliku Gospodinovu ljubav. Nije moguće prokomentirati svaki prizor muke; zaustavimo se stoga osobito na Posljednjoj večeri, jer je u njoj, na određeni način, već prisutna cijela Isusova muka. Naime, taj je prizor cijeloj muci dao temeljno pozitivno usmjerenje.
Kada je Isus sjeo za stol s apostolima na Posljednju večeru, znao je da se približava njegova muka. Znao je da ga je Juda izdao, ili još točnije, da je obećao izdati ga, pokazati mjesto kamo će se povući one noći. Isus je sve to znao; stoga je posebno napomenuo: „Zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati – koji sa mnom blaguje“.
Isus je bio svjestan tog Judinog skandaloznog ponašanja, tako protivnog svakom obliku ljubavi, kao što je bio svjestan činjenice da će ga i svi drugi učenici napustiti; stoga im je rekao: „Udarit ću pastira i ovce će se razbjeći“.
Isus je znao da će ga Petar zanijekati. Taj je učenik bio uvjeren da je velikodušan, otvoren i spreman braniti Isusa od njegovih neprijatelja, zato mu je rekao: „Ako se i svi sablazne, ja neću!“ No Isus je, zapravo, znao da će se Petar sablazniti više nego drugi i stoga mu je rekao: „Zaista, kažem ti, baš ti, danas, ove noći, prije nego se pijetao dvaput oglasi, triput ćeš me zatajiti“.
Isus je bio svjestan svega što će se dogoditi. Svaki bi čovjek na njegovom mjestu osjetio veliku žalost i nutarnju pobunu protiv tolike nepravde koja će mu se dogoditi. Prorok Jeremija, koji se našao u sličnoj situaciji, zazivao je osvetu protiv svojih neprijatelja. Naime, to je nagonska reakcija ljudskoga srca koje se suočava sa zlom i nepravdom koje podnosi; odupire se i traži Boga da intervenira. Može doći i do spontane reakcije; čovjek može uzeti oružje i sam se osvetiti.
Međutim, Isus, znajući sve to, već je u trenutku Posljednje večere unaprijed svjestan cijele svoje muke. Euharistija je upravo to Isusovo predanje muci. Uzeo je kruh, i nakon što je zahvalio Bogu, razlomio ga i dao učenicima govoreći: „Uzmite, ovo je tijelo moje! I uze čašu, zahvali i dade im. Reče im: Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva“. Isus tim riječima i gestama unaprijed uprisutnjuje svoju muku. Taj tako okrutan i nepravedan događaj pretvara u priliku za najveću ljubav. Evanđelist Ivan je zabilježio: „Isus budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio“.
Euharistija je zaista izvanredna preobrazba muke koju je Isus usmjerio prema ljubavi i savezu. Muka je po sebi događaj preokreta i prekida, jer je Isus odbačen, osuđen i ubijen. To je najveći prijelom koji se može dogoditi u ljudskom životu. No Isus je taj prijelom unaprijed preobrazio u događaj spasenja. Zadivljeni smo pred tom preobrazbom i velikodušnošću srca koje je bilo potrebno kako bi se postigla!
Isus je istaknuo: „Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva“. Tu se dogodila izvanredna preobrazba, plod najvelikodušnije ljubavi. Isus je cijelu muku usmjerio prema savezu, prema jedinstvu s Bogom i braćom. Svaki put kada slavimo euharistiju, moramo se prisjetiti da je u njoj prisutna cijela Isusova muka koju usmjerava prema ljubavi i savezu.
Sve su stvari o kojima se govorilo nakon Posljednje večere pod utjecajem te izvanredne preobrazbe koju je Isus učinio.
Isus je u tjeskobi molio Oca u Getsemaniju. Tamo je proživljavao i trpio najveću tjeskobu. Zaista je prihvatio našu ljudsku narav, stoga i sve naše tjeskobe i strahove. Osjećao je tu tjeskobu, duša mu je bila nasmrt žalosna, molio je. Tražio je Oca da intervenira, no nije mu htio ništa nametnuti, zato je rekao: „Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!“
Isus nam se u tim okolnostima objavio kao primjer u molitvi. Kada smo žalosni ili u tjeskobi, te tražimo da budemo spašeni, i mi uvijek moramo njemu prepustiti izbor načina na koji će nas spasiti.
Isus je Ocu prepustio izbor i Otac je za njega izabrao zaista savršen način; spasenje od smrti upravo po smrti. Isus je bio spašen na konačan način, jer nakon svojeg uskrsnuća više ne umire i smrt više nije imala nikakvu vlast nad njim. Dakle, radi se o potpunoj pobjedi nad smrću koju je Isus postigao svojom molitvom koja je bila potpuno otvorena Očevoj ljubavi, njegovoj pozitivnoj volji.
Potom slijedi prizor izdaje. Juda je poljubio Isusa kako bi ga vojnici prepoznali i uhitili. Vojnici koje su poslali svećenički glavari, pismoznanci i starješine, ponašali su se prema njemu kao što se ponaša prema razbojniku. Radi se o velikom Isusovom poniženju i Isus im to daje do znanja. No ponovo se prepustio Očevu planu i rekao: „No neka se ispune Pisma!“
Kada su ga izveli pred sinedrij, dvije su vrlo važne stvari izišle na vidjelo. Prva se tiče Isusove izjave. Mnogi su svjedočili protiv njega, no tu je izneseno samo jedno lažno svjedočanstvo: da je rekao da će razoriti hram i da će drugi hram izgraditi u tri dana. Evanđelist je zabilježio da je to bilo lažno svjedočanstvo, jer je Isusu pripisivalo riječi: „Ja ću razoriti taj rukotvoreni hram“, dok je, zapravo, rekao: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići“. Kada je Isus izgovarao te riječi, mislio je na svoje tijelo, na svoju ljudsku narav koja će biti preobražena kroz smrt i uskrsnuće.
Druga se važna točka, u procesu pred sinedrijem, odnosi na Isusov identitet. Veliki ga je svećenik upitao: „Ti li si Krist, Sin Blagoslovljenoga?“ Isus je odgovorio: „Ja jesam!“ i navijestio je: „I gledat ćete Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi s oblacima nebeskim“. Isus će biti proslavljen, sjest će s desna Ocu i kao Gospodin će intervenirati u životu ljudi. Taj je Isusov odgovor odlučujući, jer izaziva njegovu osudu. Naime, veliki je svećenik odmah nakon toga rekao: „Što nam još trebaju svjedoci? Čuli ste hulu“.
Te dvije Isusove tvrdnje tijekom njegova procesa pred sinedrijem, odnosno obećanje da će izgraditi drugi hram nakon uništenja staroga hrama i njegov identitet Božjega Sina koji će biti proslavljen kod nebeskog Oca, ponovo će biti korištene na kraju muke. Kada je Isus bio raspet, prolaznici su mu se smijali, govoreći: „Ej, ti, koji razvaljuješ Hram i sagradiš ga za tri dana, spasi sam sebe, siđi s križa!“ Govorili su o djelu koje je Isus obećao, no na pogrešan način, jer su kazivali: „Ti, koji razvaljuješ Hram“, dok, zapravo, nije Isus taj koji razvaljuje, nego oni. Međutim, Isus je taj koji će uistinu obnoviti hram u svojem uskrsnuću.
Prolaznici, gledajući Isusa raspeta, govorili su mu da bi morao sići s križa i spasiti se. Međutim, Isus je znao da se za ostvarenje svojega djela mora odreći spašavanja sebe, morao je prihvatiti da će izgubiti sebe i biti ubijen. Stoga nije htio sići s križa na koji je bio raspet zbog ljubavi prema Ocu i ljudima, te je želio tu ljubav živjeti do kraja. Isus nije tražio kako će spasiti sebe, nije sišao s križa, nego je ostao tamo, te je tako zaista u tri dana ostvario svoje djelo izgradnje novog hrama u kojem možemo susresti Boga.
Isusa su ismijavali i što se tiče njegova identiteta. Rekao je da je Mesija, Sin blagoslovljenoga Boga. Glavari svećenički i pismoznanci, ismijavajući ga, rekli su: „Krist, kralj Izraelov! Neka sad siđe s križa da vidimo i povjerujemo!“ Htjeli su da Isus pokaže svoju moć, silazeći s križa. Njihova je ideja o Mesiji bila ideja o moćnom Mesiji, slavnom, pobjedniku, a ne o Mesiji gubitniku. Smatrali su da je to uvjet da bi mogli vjerovati u njega. Međutim, Isus je znao da je upravo suprotno. Nije htio sići s križa, jer je htio biti pravi Mesija, Mesija koji trpi, kako su Pisma navijestila, osobito u pjesmi o Sluzi Gospodnjem u Knjizi proroka Izaije.
Križ je najveće očitovanje Isusove ljubavi. Stoga vjera u njega postaje vjera u njegovu ljubav. Da se Isus pokazao kao Mesija pobjednik, vjera bi u njega bila površna. To bi bila vjera u ljudsku pobjedu. Međutim, istinska vjera jest vjera u pobjedu Božje ljubavi. Zato unatoč svem izazivanju koje su mu upućivali, Isus je ostao na križu i prihvatio umrijeti.
Isusova je muka vrlo žalostan i potresan događaj, s ljudske točke gledišta jako velika patnja, no u svemu vrlo pozitivan događaj. U ljudskoj povijesti nikada nije bilo i neće biti pozitivnog događaja kao što je taj. Isusova je muka najpotpunije očitovanje Božje ljubavi prema ljudima.
