Razmišljanje o misnim čitanjima 5. korizmene nedjelje
Ivica Hadaš - Vatikan
Sutrašnja nam liturgija prikazuje evanđeoski odlomak koji naviješta širenje vjere u Krista među poganima. Evanđelje govori o Grcima koji žele vidjeti Isusa. Drugo se čitanje također bavi tom temom, te još više ulazi u nju opisom Isusove muke i ponudom spasenja svim ljudima. Prvo čitanje pak naviješta novi savez, univerzalni savez; Bog kaže: „Svi će me poznavati“.
Evanđelje nas izvještava o događaju posljednjeg dijela Isusovoga javnog života. Isus se nalazi u Jeruzalemu zbog židovskog blagdana Pashe koji će biti njegova Pasha smrti i uskrsnuća. Neki su Grci tamo došli klanjati se. Radi se sigurno o religioznim ljudima koji su privučeni vjerom Židova u jedinoga Boga i koji su čuli za Isusa, te ga sada žele vidjeti.
Približili su se Filipu, jednome od dvanaestorice apostola koji ima grčko ime. Filip znači prijatelj konja. Bio je iz Galileje, zemlje u kojoj je bilo mnogo pogana i koja je stoga nazvana „Galileja poganska“, te su ga zamolili: „Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa“. Filip ode i kaže to Andriji, još jednom apostolu koji ima grčko ime i koji je vrlo blizu Isusu, jer je jedan od prvih apostola. Obadvojica potom odu reći to Isusu.
Isusova reakcija je iznenađujuća. Ne odgovara na molbu s „da“ ili „ne“, nego kaže: „Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji“. Isus u toj molbi Grka da ga vide, prepoznaje svoj „čas“, to jest čas svoje proslave. Naime, to podrazumijeva i širenje vjere među poganima. I na kraju odlomka Isus kaže: „A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“.
Isusova se proslava očituje u vlasti kojom može dati vječni život svima onima koji vjeruju u njega. Dvije važne dimenzije te proslave jesu širenje vjere u Isusa i spasenje koje primamo upravo kroz tu vjeru.
No Isus dobro zna da čas njegove proslave znači i čas njegove muke; zato mora biti „uzdignut sa zemlje“. Evanđelist komentira: „To reče da označi kakvom će smrću umrijeti“. Čovjek osuđen na muku križa, sa zemlje je uzdignut na križ, i Isus tako mora biti uzdignut. No to uzdizanje na križ za njega je početak mnogo većeg uzdizanja, to jest njegove proslave na nebu.
Isus nam na taj način pomaže shvatiti da obraćenje Grka, to jest pogana, zahtijeva njegovu muku. Svoj život mora položiti kao otkupninu za sve, kako bi omogućio da i pogani postanu dio Božjega naroda.
Isus se u govoru o svojem pashalnom otajstvu služi slikom o pšeničnom zrnu: „Ako pšenično zrno pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“. Tako sebe uspoređuje s pšeničnim zrnom. Utjelovljenjem je došao na zemlju, no to nije dosta; mora umrijeti kako bi postao univerzalni plod.
Taj isti zakon vrijedi i za učenike. Naime, Isus odmah nakon toga kaže: „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni“.
Misao na muku Isusa potresa iznutra, te iskreno kaže: „Duša mi je sada potresena“. Kako da ne budemo potreseni ako mislimo na sva poniženja, na sva trpljenja i na smrt s kojom se Isus mora suočiti!
Tu nam je prikazana Isusova kratka, ali snažna smrtna borba. Pita se: „Što da kažem?“ Kada se čovjek suočava s poniženjem i trpljenjem, ljudski je da moli za spas. Stoga Isus kaže: „Oče, izbavi me iz ovoga časa?“ Je li to upravo ono što On mora tražiti?
Isus nadvladava tu prvu nagonsku reakciju i kaže: „No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!“ Umjesto da za se traži spasenje, Isus traži proslavu Očeva imena; ne misli kako bi svoj život spasio, nego misli na Očevu slavu i na spasenje cijeloga svijeta.
Nakon tih Isusovih riječi dođe znak s neba, glas s neba koji kaže: „Proslavio sam i opet ću proslaviti“. To je znak koji mnogi ne razumiju; neki misle da se radi o grmljavini, drugi o anđelu koji je Isusu govorio. No Isus tumači: „Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas. Sada je sud ovom svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“. Dok se približavamo Uskrsu, u ovom nam je evanđeoskom odlomku prikazana perspektiva Isusovog otajstva muke, smrti i uskrsnuća.
Drugo nam čitanje iz Poslanice Hebrejima objavljuje način na koji se Isus suočava sa svojom mukom. Zbog smrti koja mu prijeti, nalazi se u krajnje tjeskobnoj situaciji i obraća se Bogu molitvama i prošnjama. Svojim primjerom i nas potiče da kada trpimo Bogu upućujemo molitve i prošnje. Isus ne moli jednostavno, nego viče i plače; moli i prosi Boga „jakim vapajima i sa suzama“. To se ne događa samo u smrtnoj borbi, nego i na križu, kada vapi jakim glasom prije nego što će umrijeti.
Isus moli onoga koji ga može osloboditi od smrti. Pisac Poslanice Hebrejima ne kaže da Isus traži da bude oslobođen od smrti. To navodi, no ostavlja prostor za promjenu molitve koju, kako smo vidjeli, prikazuju evanđelisti, na poseban način evanđelist Matej: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti“. Isus ne nameće Bogu izbor sredstva spasenja.
Postoje različiti načini kako možemo biti spašeni od smrti. Prvi je da budemo sačuvani od opasnosti smrti. Drugi, da budemo oslobođeni smrti i da se vratimo u život; to znači umrijeti i potom uskrsnuti zahvaljujući čudu, kao što se dogodilo s Lazarom. Treći, radikalniji način, potpuna je i konačna pobjeda nad smrću kroz samu smrt; to znači uskrsnuti na novi život, ne više smrtni, nego nebeski, u Božjoj intimnosti. To je potpuna i konačna pobjeda nad smrću koju je postigao Isus. Naime, pisac Poslanice Hebrejima ističe: „Bijaše uslišan zbog strahopoštovanja“, to jest zato što je prepustio Bogu izbor rješenja njegove tjeskobne situacije.
Isus nas tako uči da, kada molimo, uvijek moramo prepustiti Bogu rješenje našega problema. Rješenje koje Bog daje, uvijek je bolje od onoga koje mi sa svojim ograničenim umom možemo zamisliti. Isus, iako je Sin, uči biti poslušan kroz trpljenje. Njegova ga muka dovodi u stanje krajnjeg ljudskog siromaštva koje utječe na njegov um i srce, te mu omogućava na potpun i savršen način prakticirati poslušnost. Tako njegova raspoloživost postaje iskušana krepost, jer je prošla kroz teškoće i trpljenja. Samo tako se može naučiti poslušnost. Isus se podređuje tom zakonu ljudske naravi.
To ponašanje daje učinak koji ima vrijednost za samoga Isusa, no i za sve nas. Isus sa svojom ljudskom naravi postaje savršen čovjek koji je potpuno ujedinjen s Bogom u slavi. Istovremeno, On postaje uzrok vječnog spasenja za sve one koji su mu poslušni bez ikakvog ograničenja. Tako njegova muka daje svima, ne samo Židovima, nego i poganima, mogućnost da se potpuno spase za vječnost.
Prvo nam čitanje objavljuje da je to bio Božji projekt u najstrašnijem trenutku povijesti židovskoga naroda koji se pokazao kao odmetnik, izazivajući tako katastrofu uništenja hrama, pad Jeruzalema i izgnanstvo. Međutim, Gospodin umjesto da odustane od svojeg projekta saveza sa svojim narodom, naviješta mu novi savez: „Evo dolaze dani kada ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti Novi savez“.
Bog izjavljuje da će taj savez biti drugačiji od onoga na Sinaju: „Ne Savez kakav sam sklopio s ocima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, Savez što ga oni razvrgoše premda sam ja gospodar njihov“. Novi savez će biti univerzalan. To ne kaže izravno prorok Jeremija, nego Isus koji pokazuje da je taj novi savez univerzalan, jer nije utemeljen na rasi, narodu i naciji, nego na nutarnjem jedinstvu s Bogom.
Gospodin potom kaže: „Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce“. Prvi savez, onaj na Sinaju, dao je narodu zakon napisan na kamenim pločama. Radilo se o zakonu za samo jedan narod, o ograničenom zakonu koji nije mijenjao čovjekovo srce, nego ga je ostavljao u njegovoj zloći. Radilo se stoga o savezu koji je po sebi bio dobar, ali ne djelotvoran.
Međutim, novi savez neće biti ograničen na samo jedan narod, nego će biti jedinstvo volje i srca s Bogom. To će biti nutarnji savez koji iznutra mijenja svaku osobu. Gospodin kaže: „I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: 'Spoznajte Jahvu!', nego će me svi poznavati, i malo i veliko“. Poznavati Gospodina, za Bibliju ne znači samo znati da On postoji, nego imati osobni odnos s njim koji korjenito mijenja čovjekov život.
Bog taj novi savez temelji na oprostu grijeha. Naime, kaže: „Oprostit ću bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati“. Isus je umro za naše grijehe, Božji je oprost ponuđen svim ljudima, ne samo Židovima, nego i poganima. Dakle, svima je dan novi savez koji je upisan u srcima i čiji je jedini zakon univerzalna ljubav. Tim su savezom ukinuta sva ograničenja i sve prepreke; svi ljudi mogu Boga poznavati u njegovoj nutrini i svi su ljudi međusobno ujedinjeni zahvaljujući ljubavi koju Bog ulijeva u njihova srca.
Isusova je muka izvanredan događaj koji je promijenio vjersku situaciju ljudi. To je događaj ljubavi; Isus nas je ljubio sve do te mjere da je vlastiti život dao za nas. Njegova je ljubav univerzalna i želi korjenito promijeniti našu dušu i srce, udjeljujući nam djelotvorno jedinstvo s Bogom i sa svom našom braćom.
