O pasionskoj baštini u hrvatskoj tradicijskoj kulturi
Marito Mihovil Letica - Zagreb
U okrilju hrvatske kulturne baštine važan se njezin dio odnosi na Kristovu muku. Isusov križni put ili ″put križa″, plač Isusove majke Marije poznat kao ″Gospin plač″, Isusova smrt, pokop i uskrsnuće – temelj su pasionskih motiva. Zaista je bogato hrvatsko kulturno naslijeđe povezano s Kristovom mukom pa s pravom govorimo o našoj pasionskoj baštini. Godine 1991. nastala je ovdašnja udruga u kulturi nazvana Pasionska baština, koja u Velikome tjednu priređuje multikulturnu manifestaciju zamišljenu kao niz likovnih, glazbenih, kazališnih, književnih i folklornih obradba povezanih s Kristovom mukom. Važno je k tome spomenuti i pasionske igre, to jest dramsko prikazanje Isusove muke i smrti. Nastale su na kršćanskome Zapadu u 13. stoljeću; isprva se prikazivahu samo unutar crkvenih prostora, a poslije i izvan njih. Recimo i to da su najpoznatije pasionske igre u Oberammergauu u Bavarskoj, ″Passionsspiele″, koje su se održale do danas kao dio vrijedne kršćanske i općekulturne baštine.
Dolazimo pred pitanje od kuda je u hrvatski jezik dospio pridjev ″pasionski″. Bijaše li to izravno iz latinskoga ″passio″ ili preko nekog jezika posrednika? Odgovor nam podastire jezikoslovac prof. dr. Mile Mamić u članku ″Muka Kristova i hrvatska kulturna baština u vezi s njom″:
″Pod njemačkim utjecajem nastala je najprije na hrvatskom sjeveru imenica ′pasion′, muškoga roda, u glazbenom smislu i ′pasiona′, ženskoga roda, pridjev ′pasionski′, sveze ′pasionske igre′, ′pasionska baština′. Da je to u hrvatskome načinjeno prema latinskom, bila bi to imenica ′pasija′ i pridjev ′pasijski′, što također postoji, ali u drukčijem značenju. / Da je to u hrvatskome nastalo prema talijanskom, bila bi to imenica ′pasijun′ i pridjev ′pasijunski′. Liturgijske drame sa svim obilježjima kazališta: sa scenom, riječi, pokretom, a često i glazbom, razvile su se i na hrvatskom jugu. Te liturgijske drame dosežu vrhunac u XVII. i XVIII. stoljeću. Nazivale su se ′skazanja′ ili ′prikazanja′. Nalazimo ih u početcima hrvatske književnosti duž naše obale.″
Profesor Mile Mamić pravo kaže da je pridjev ″pasionski″ nastao prema njemačkome ″passion″, ali u Dalmaciji, Hrvatskome primorju i Istri nalazimo oblike preuzete iz talijanskoga jezika. Jedno vrijedi za standardni hrvatski jezik, a drugo za idiome i mjesne govore. Bit će u tome smislu uputno citirati fragment teksta otisnuta 1974. na ovitku LP ploče klape ″Trogir″: ″Klapa pjevača i prijatelja otisnu se na pašijunska juga, da zaveslajima obilato doprinese dalmatinskoj melosnoj povijesnici.″
Napisao je to maestro Ljubo Stipišić Delmata, glasoviti skladatelj i etnomuzikolog, klapski voditelj i pjesnik. Što znače ″pašijunska juga″? Mnogi su pridjev ″pašijunska″ u vrijeme socijalističkoga režima, nesklona vjerskim temama i motivima, htjeli tumačiti kao nešto povezano s poznatom riječju ″šijun″, od talijanski ″scione″, u značenju ′vihor′, ′jak vjetar′, često s kišom. Ali riječ ″pašijun″ ne stoji ni u kakvoj vezi s meteorološki shvaćenim vremenom, nego s kronološkim značenjem dotične riječi, vremenom kroz crkvenu godinu. ″Pašijunska″ ili pasionska juga pušu s proljeća, oko Uskrsa. Upravo o tim jugima, misleći na vrijeme Uskrsa, govoraše maestro Ljubo Stipišić.
Latinska riječ ″passio″ znači ′trpljenje′, ′patnja′, ′muka′. Posrijedi je Kristova izbaviteljska muka, kojom na sebe preuze sve grijehe svijeta, muka tijekom posljednjih dana Njegova zemaljskog života kada je priveo završetku svoje poslanje sebedarnoga žrtvovanja za druge. Na križu se Krist darovao čovjeku pristajući biti žrtva pomirnica za grijehe svijeta. Pri tome je iznimno važna i posebno istaknuta uloga Djevice Marije, Kristove majke, koja je Njegova suputnica kroz život i supatnica uz drvo križa, u trenutcima njegove zemaljske smrti. O Marijinoj ulozi u činu otkupljenja izvrsno govori pjesma zabilježena u drugoj polovini 19. stoljeća u Istri: ″Zdravo, zdravo bila, / Divica Marijo! / Ka si nam predragog / Isusa rodila, / ki je za nas kristjane / svoju krv protočil, / na križu viseći, / ki nas je odkupil. / Prosi ga, Marijo! / Za Njegove muke / da nam neda dojti / v one vražje ruke.″
Godine 1764. objavljena je knjiga ″Muka i smert Kristuševa″ iz koje doznajemo da tradicija izvođenja pasija u zagrebačkoj katedrali ima višestoljetno kontinuirano trajanje. Prema istraživanjima Dragutina Kniewalda, svećenika negdašnje Senjsko-modruške biskupije, povjesničara umjetnosti i teološkoga pisca, u Zagrebačkoj biskupiji već se sredinom 15. stoljeća u liturgiji pjevalo na hrvatskome jeziku, ponajvećma ordinarij mise preveden s latinskoga na hrvatski, dok se u 16. stoljeću gotovo posve izvjesno pjevahu i neke hrvatske pučke popijevke.
Kada je riječ o hrvatskim krajevima općenito, treba reći da su daroviti pojedinci umjeli u svega nekoliko jednostavnih stihova izraziti glavninu evanđeoskoga nauka, a potom su se dotični stihovi, koji će zbog anonimnosti autora glasiti kao narodni, širili usmenom predajom sve do našega vremena. Evo jednoga takvog primjera, skladanog u pravilnim osmercima: ″Nedilja je, braćo, danas, / Bog se Isus rodi za nas. / Muku podni od Pilata, / krvcu proli suva zlata. / Uskrsnuo na nebesa / i velika ta čudesa. / Ude stvari odbigoše, / a kršćani pristupiše, / nekršćani dalje staše.″
Naposljetku valja kazati da je Veliki tjedan, premda zbog pomičnosti Uskrsa promjenjiv u datumima – ustaljen u gotovo nepromijenjenom izvođenju od davnina do danas. Za običaje – a na poseban način za uskrsne, koji čine pasionsku baštinu – od iznimne je i štoviše presudne važnosti stalnost odnosno ustaljenost ili, kako reče znameniti hrvatski etnolog Milovan Gavazzi, da se ″zbiva stalno u određeni dan (ponajviše blagdan, svetačni dan) ili tijekom više dana kalendarske godine, dakle periodički ponavlja i svagda nanovo proživljava″.
