Razmišljanje o misnim čitanjima 6. nedjelje kroz liturgijsku godinu
Ivica Hadaš - Vatikan
Evanđelje nam sutrašnje liturgije prikazuje ozdravljenje gubavca, dok prvo čitanje govori o položaju gubavaca u Starom zavjetu. Drugo čitanje ima samo neizravan odnos s evanđeljem; potiče nas da sve činimo na Božju slavu, upravo kao što je Isus ozdravio gubavca i to učinio na Božju slavu.
Prvo nam čitanje pokazuje kako se u Starom zavjetu gledalo na gubu. Knjiga Levitskog zakonika posvetila joj je dva duga poglavlja. Prvo se odnosi na dijagnozu te bolesti. Morao ju je utvrditi svećenik, upravo zato što se guba smatrala nečistoćom koja je kao posljedicu imala odvajanje gubavca od zajednice. Gubavca je trebalo izolirati, zato što je kontakt s njim širio nečistoću, čineći tako druge ljude nesposobnim za sudjelovanje u bogoštovlju.
Svećenici su u Levitskom zakoniku primili vrlo precizne upute kako bi ustanovili jesu li neka rana, oteklina ili lišaj znak gube. Ako su bili, gubavca se udaljavalo od zajednice. Levitski zakonik kaže: „Onaj koji se bude ogubavio, neka nosi rasparanu odjeću; kosa neka mu je raščupana; gornju usnu neka prekrije i viče: ’Nečist! Nečist!’ Sve dok na njemu bude bolest, neka nečistim ostane, a kako je nečist, neka stanuje nasamo: neka mu je stan izvan tabora“.
Položaj je gubavaca uistinu bio težak i mučan, jer su osjećali da ih je Bog udario i da su odvojeni od svih ljudi. Ta je činjenica za njih bila teža od same bolesti. Naime, tjelesna bolest izaziva suosjećanje ljudi koji bolesnika dolaze tješiti i pomoći mu. Stoga bolest obično nije razlog za odvojenost. Međutim, guba jest, zato što se, s obzirom na vjeru, smatrala nečistoćom.
Gubavac u evanđelju zato nije tražio od Isusa ozdravljenje, nego očišćenje. Isus mu je to udijelio i potom mu kazao: „Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo“.
U Knjizi Levitskog zakonika, poglavlju koje je posvećeno dijagnozi različitih slučajeva koji su mogli biti guba ili slična bolest, slijedi poglavlje koje se odnosi na slučaj čišćenja. Kada je gubavac ozdravio, ili bolje rečeno, kada se očistio, morao se pokazati svećeniku čiji je zadatak bio provjeriti je li guba uistinu nestala. U tom je slučaju gubavac morao prikazati žrtve koje su nazivali „žrtve čišćenja od gube“.
Kada je Isus vidio, kako nam prikazuje evanđelje, da mu dolazi gubavac, suosjećao je s njim. To možemo lako razumjeti, jer stanje je gubavaca izazivalo samilost. Isusovo je srce bilo puno suosjećanja prema tom čovjeku.
Dakle, što je Isus učinio? Pružio je ruku, dotaknuo gubavca i kazao mu: „Hoću, budi čist!“ Najveći dojam na nas ostavlja to što je dotaknuo gubavca, jer to je zakonom bilo potpuno zabranjeno. Naime, dotaknuti gubavca, što se tiče vjerskog shvaćanja, značilo je zaraziti se, to jest postati nečist.
Isus je dotaknuo gubavca, no nije se zarazio, nego dapače, očistio ga je i gubavac je od njega primio ozdravljenje. Isusova se čistoća objavila kao zarazna u pozitivnom smislu. Susret s Isusom očistio je gubavca. Promatrajući taj događaj možemo se diviti Isusovom suosjećanju i odvažnosti, jer nije se brinuo zbog zaraze, nego kako će gubavcu dati čistoću i zdravlje.
Guba se u Crkvi tradicionalno prikazivala kao slika grijeha. Danas se ne misli da ona može biti uzrok nečistoće. Nikakva bolest nije uzrok nečistoće. Bolest je samo tjelesna činjenica koja ne mora biti povezana s vjerskim stanjem neke osobe. Dapače, bolesna osoba može još više biti ujedinjena s Bogom, jer bolest sa sobom nosi dragocjene milosti.
No istina je da je grijeh prava guba. To je ono što nas čini nečistima pred Bogom. Stoga se moramo očistiti. I mi možemo i moramo, poput gubavca, Gospodina zazivati: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!“ Gospodin nam u sakramentu pomirenja kaže: „Hoću, budi čist!“ Tako guba grijeha nestaje, te ponovo postajemo punopravni članovi kršćanske zajednice, ponovo postajemo sudionici odnosa s Bogom, zajedništva s Duhom Svetim i Gospodinove ljubavi.
U tom evanđeoskom odlomku možemo primijetiti kako Isus nije tražio da bude zapažen u javnosti, nego je djelovao vrlo diskretno. Nije činio čuda kako bi mu se divili, nego upravo suprotno, želio je da se o tome ne govori; i zato je gubavcu koji je ozdravio kazao: „Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku“, da se ispuni zakon, kao što je činio svaki dobar Židov.
Međutim, gubavac je bio toliko sretan zbog toga što se očistio, da je osjećao potrebu razglasiti tu činjenicu. Stoga Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima.
Sveti Pavao nas u drugom čitanju sutrašnje liturgije poziva oponašati Krista. To nam kaže na neizravan način kada potiče: „Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov“.
Pozvani smo oponašati Krista. Stoga uvijek moramo biti puni suosjećanja prema svima onima koji trpe i prema grešnicima koji su svojom krivnjom odvojeni od kršćanskih zajednica, te nemaju dobar odnos s Bogom i zajednicom. Moramo biti Kristovi nasljedovatelji, kako bismo svima mogli svjedočiti zajedništvo i pozitivan odnos s Bogom i braćom.
Pozvani smo nasljedovati Krista. Stoga kao On, i mi moramo sve činiti na Božju slavu. S druge strane, moramo se truditi svima biti sve, ne tražeći svoju korist, nego korist drugih, kao što kaže sveti Pavao. Tako ćemo biti u evanđeoskoj perspektivi dvostruke dimenzije ljubavi; ljubavi prema Bogu, to jest sve činiti na Božju slavu i ljubavi prema drugima, u jedinstvu s Bogom.
Isus nam u prizoru ozdravljenja gubavca daje primjer i mi ga njegovom milošću moramo nasljedovati. Tako će se njegovo kraljevstvo moći raširiti i svijet će moći postati još više bratski, s više mira i radosti.
