Razmišljanje o misnim čitanjima 1. korizmene nedjelje
Ivica Hadaš - Vatikan
Sutra, na prvu korizmenu nedjelju, liturgijska nam čitanja govore o kušnji i obraćenju, Radosnoj vijesti i krštenju. Prvo nam čitanje govori o Božjem obećanju i savezu nakon potopa; stoga je to dobra vijest koja dolazi nakon velike nesreće. U drugom čitanju sveti Petar govori o Isusu koji nakon smrti ide propovijedati duhovima i podsjeća na Noine dane, to jest na potop i spasenje, pokazujući da su navijestili kršćansko krštenje, obilježeno obraćenjem i spasenjem.
Evanđelje je sutrašnje liturgije kratko, no vrlo sadržajno, jer ponovo poziva na razmišljanje o temama kušnje, obraćenja i Radosne vijesti.
„I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona“. Evanđelist Marko ne govori nam o Isusovim kušnjama, nego nam samo kaže da je bio napastovan. Potaknut Duhom Svetim Isus ide u pustinju kako bi se pripremio za svoju službu. Ne treba mu obraćenje, no, kao čovjeku, potrebna mu je snažna priprema za takvu službu izvanredne važnosti.
Ta se priprema sastoji od duhovne borbe protiv sila zla. Svako veliko poslanje traži pripremu te vrste. Nije moguće izvršiti važno poslanje bez odgovarajuće duhovne pripreme.
Korizma je za nas vrijeme duhovne pripreme. U molitvi se uz Božju pomoć moramo, i Crkva to ustrajno traži, osobno suočiti sa snagama zla, kako bismo bili osnaženi Božjom milošću i postali sposobni suprotstaviti se tim istim snagama u svakodnevnom životu. Naime, one djeluju u našem životu, kao i u svijetu oko nas, gdje se još očituju kroz mnoge ratove, nasilja i nepravde.
Isus se podlaže toj potrebi. Poslanica Hebrejima kaže: „Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda“, te se osobito morao suočiti s napastima i pobijediti ih.
Evanđelist Marko nam kaže da je Isus u pustinji sa zvijerima, a s druge strane služe mu anđeli. U toj duhovnoj borbi Bog je blizu Isusu i šalje svoje anđele da mu pomognu.
Odmah nakon kušnje u pustinji Isus počinje propovijedati Božju Radosnu vijest koja od čovjeka zahtijeva obraćenje i vjeru. On naviješta: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“
U životu uvijek trebamo obraćenje i vjeru, a Crkva nas potiče da molimo za svoje neprestano obraćenje. To znači da nikada nismo dovoljno usmjereni prema Bogu i da se neprestano moramo usmjeravati prema njemu. Obraćenje se sastoji u odricanju od svih sporednih stvari i u odlučnom usmjeravanju prema Bogu s ljubavlju, imajući povjerenja u njegovu dobrotu i u njegov projekt ljubavi s nama.
Samo nam Božje kraljevstvo može dati istinsku sreću; ne možemo je tražiti nigdje drugdje. Božje je kraljevstvo ostvarenje svih naših najvećih težnji. Istovremeno, ono je čovjekovo spasenje i Božja slava.
Potaknuti smo da pažljivo slušamo taj Isusov poziv da se obratimo i vjerujemo Evanđelju. Pozvani smo korizmeni hod započeti zauzeto, kako bismo sve više prihvaćali Božju milost koja želi preobraziti svijet u kraljevstvo pravde, mira i ljubavi.
Projekt je Boga, koji se potopom i spasenjem Noe, njegove obitelji i svih živih bića očitovao u Starom zavjetu, ukloniti iz svijeta zlo i čovjeku omogućiti da živi lijep i dobar život. Zato potop završava prekrasnim obećanjem koje Bog daje ljudima i svim živim bićima; pticama, stoci i svim životinjama koje su u arci: „Evo, sklapam svoj Savez s vama: nikada više vode potopne neće uništiti živa bića, niti će ikad više potop zemlju opustošiti“. Potop se dogodio kako bi uklonio zlo iz svijeta, no sada Bog ističe da više neće biti drugoga potopa, jer ćemo biti u vremenu spasenja.
Dúga je znak da Bog ljudima i cijeloj prirodi želi dati svoje spasenje i mir. Gospodin kaže: „Kad oblake nad zemlju navučem i duga se u oblaku pokaže, spomenut ću se Saveza svoga“. Oblaci neće biti prijetnja od potopa, nego samo Božje sredstvo kako bi zemlji dao plodnost.
U drugom nas čitanju sveti Petar poučava da je taj izvanredan događaj spasenja, koji je uslijedio nakon potopa, bio preuobličavanje kršćanskog spasenja koje se ostvaruje u krštenju.
Odlomak počinje na težak način; govori se o putovanju Krista koji je sišao nad pakao. Isus je raspeti umro u tjelesnom smislu, no živ je u duhovnom, dapače oživljen upravo po svojoj smrti. I tim duhovnim životom silazi nad pakao, kako ispovijedamo u Vjerovanju.
„U duhu je otišao propovijedati duhovima koji su se nalazili u tamnici“ i osobito onim ljudima koji u Noino vrijeme nisu vjerovali. Pojam „duhovi“ tu, kao i u drugim odlomcima Staroga zavjeta, vjerojatno označava duše preminulih.
Krist svoju pobjedu nad zlom očituje svojim silaskom nad pakao. Očito pojam pakao tu ne trebamo shvatiti kao pakao, nego kao mjesto boravka preminulih u skladu s poimanjem Staroga zavjeta. Židovi su govorili o šeolu, Grci o hadu, no svi su bili uvjereni da nakon smrti čovjekova duša ide u podzemlje, tajnovito područje gdje život nije više ljudski život, nego jedna vrsta života u sjeni. Krist stoga donosi spasenje i u to mjesto gdje prebivaju preminuli.
Najvažnije je to što u tom odlomku sveti Petar kaže da su potop i Noino spasenje preuobličavanje kršćanskog krštenja. „Krštenje nije uklanjanje tjelesne nečistoće“; ima dimenziju pranja, no, zapravo, ono je sakrament. Stoga izvanjsko pranje postaje znak nutarnje preobrazbe koja označava spasenje. Krštenje je, kao što kaže sveti Petar: „Bogu upravljena molitva za dobru savjest, uskrsnućem Isusa Krista“. Traži obraćenje i vjeru, kako Isus kaže u evanđelju: „Obratite se i vjerujte!“ i daje spasenje.
U svojoj nutrini moramo osjećati radost zato što smo primili krštenje koje nas je dovelo u zajedništvo s uskrslim Kristom i po njemu s Bogom. Na radikalan smo način oslobođeni od zla. Ipak, to ne znači da sada nemamo nikakve napasti. Još uvijek živimo u vrijeme kušnje u kojem se moramo boriti kako bismo sačuvali neokaljanom bijelu košulju koju smo primili na krštenju i koja simbolizira nutarnju čistoću koju smo njime zadobili. Stoga, nalazimo se u vremenu u kojem se ponovo od nas traži neprestano obraćenje.
Krštenjem smo uistinu spašeni u smislu da je naša duša očišćena i Duh Sveti je došao u nas kako bi nam dao novi život; život jedinstva s Kristom i Bogom; život koji živimo u novom savezu koji je mnogo ljepši od saveza koji je obećao Noi i njegovim potomcima.
Tijekom ove korizme moramo živjeti u velikoj zahvalnosti Bogu, jer sve je njegov dar; s velikom vjernošću njegovoj riječi; i u ustrajnoj molitvi, kao što je učinio Isus u pustinji. Moramo živjeti sa željom da potpuno prihvatimo ljubav koja dolazi od Boga i koja želi preobraziti naš život i cijeli svijet.
