Ostvarenja suvremene hrvatske sakralne umjetnosti, odnosno arhitekture i slikarstva
Marito Mihovil Letica - Zagreb
Ovo je treći i završni prilog o tradiciji i tradicionalizmu u životu Crkve. Valja ponoviti riječi Jaroslava Pelikana, povjesničara kršćanstva sa Sveučilišta Yale, koji je 1989. iznio aforizam osobite izražajnosti: ″Tradicija je živuća vjera mrtvih – tradicionalizam je mrtva vjera živih.″ A papa je Franjo na prvoj radnoj sjednici biskupske sinode posvećene obitelji listopada 2015. istaknuo da ″Crkva nije muzej uspomena, nego izvor nadahnuća″.
Jedan od najboljih primjera trijumfa tradicije nad tradicionalizmom jest freska ″Krist Kralj″ u franjevačkoj Crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu. Ovu fresku, modernističku prekretnicu u hrvatskome sakralnom slikarstvu, izradio je 1959. znameniti hrvatski slikar Ivo Dulčić. Posrijedi je priznato djelo u europskim i svjetskim razmjerima. Ali nastanak i opstanak dotične freske nije prošao bez snažnoga otpora većine vjernika, uz njih i znatnog dijela svećenstva – unatoč afirmativnim mišljenjima znalaca i mjerodavnika na području umjetnosti, uz njih i gvardijana fra Stanka Romca i nadbiskupa splitsko-makarskoga Franu Franića te unatoč pravorijeku Kongregacije za nauk vjere u Rimu koja je Dulčićevu fresku prihvatila i odobrila.
Kada je riječ o tradiciji i tradicionalizmu, valja istaknuti da je zapadno kršćanstvo tijekom brojnih stoljeća u duhu vremena prihvaćalo i obogaćivalo sve povijesno-umjetničke stilove. Zorni je za to primjer trogirska katedrala svetoga Lovre, UNESCO-ova zaštićena svjetska baština, na kojoj su zbog višestoljetne izgradnje i obnavljanja obuhvaćeni u osobitoj susljednosti brojni stilovi: romanika, gotika, venecijanska cvjetna gotika, renesansa, barok, a piramidalni vrh zvonika uokviruju četiri manirističke skulpture.
Za razliku od katoličke umjetnosti, kojoj su svojstvene kreativnost i interpretiranje – značajke pravoslavne bivaju imitativnost i kopiranje. Istočnokršćanska arhitektura uglavnom ostaje vjerna romanici, odnosno oponašanju i neznatnom prilagođavanju bizantskih srednjovjekovnih uzora. Tomu primjerice svjedoči hram svetoga Save u Beogradu, golema armiranobetonska replika inače umjetnički i kulturnopovijesno veoma vrijednih srednjovjekovnih crkava izgrađenih u bizantsko-srpskome stilu, odnosno u duhu ″raške škole″.
Primjerom takva tradicionalizma – suprotstavljena katoličkoj tradiciji – biva i crkva Hrvatskih mučenika na Udbini. Premda se stručno povjerenstvo na službenom i zakonitom natječaju odlučilo za idejno rješenje što ga je ponudio naš izvrsni i međunarodno priznati arhitekt Nikola Bašić, na kraju se dogodio estetski i kulturni izgred odjelotvoren u rogobatnoj crkvi koja nije nikakvo afirmiranje stare crkve svetoga Križa u Ninu – nego njezino zaigrano karikiranje. Imitirajući i kopirajući starohrvatsku crkvicu, graditelji se udbinske crkve utjecahu – svjesno ili nesvjesno – pravoslavnomu pristupu sakralnomu graditeljstvu.
Umjesto stereometrijskoga minimalizma koji osvaja čovjekov duh dojmljivom uzvišenošću, umjesto rascvjetane ljepote onodobne konstruktivne zadanosti i oblikovne kanoničnosti starohrvatske kamene crkvice – u njezinoj uvećanoj, nenadahnutoj ali napuhanoj armiranobetonskoj imitaciji posve su dokinuti višestruko uvjetovani međuodnosi forme, funkcije i konstrukcije, međuodnosi konstitutivni za svaku arhitekturu, pa time i sakralnu. Naš ponajbolji povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Igor Zidić na to reče da je razumljiva želja arhitekta Bašića bila ″suprotstaviti se promociji kiča najniže razine koji se želi ostvariti pod naslovom nacionalnoga mučeničkog svetišta″.
Izrekla je glede toga slučaja stručna kritika brojne negativne ocjene, kao ″kulturni skandal″ i slično – ali valja sve navedeno ublažiti (kad je ionako svršen čin) primjedbom da dotično crkveno zdanje ipak i kao umjetnički bezvrijedno donekle zadovoljava kulturnu namjenu, a ponajprije liturgijsku i domoljubno-komemorativnu.
Na sreću, ne manjka ni pozitivnih primjera suvremenih ostvarenja sakralne arhitekture u Hrvatskoj, od kojih ovom prigodom spominjem samo neka: crkvu Gospe od Karmela na brdu Okit kraj Vodica, izgrađenu prema projektu Nikole Bašića, zatim crkvu Hrvatskih mučenika u Čavoglavama, podignutu na inicijativu hrvatskoga branitelja i glazbenika Marka Perkovića Thompsona, a projektirao ju je arhitekt Emil Šverko. I najnovija među nepridržane pohvale dostojnim suvremenim sakralnim zdanjima jest crkva Uzvišenja svetoga Križa Isusa Krista Kralja u Postirama na Braču, prema projektu arhitekata Hrvoja Marinovića i Ane Tomšić. Crkva je izvrstan primjer kreativne reminiscencije na starohrvatsku predromaničku sakralnu arhitekturu koja je u novoizgrađenoj crkvi interpretirana i reafirmirana likovnim jezikom suvremenosti. Cjelovitomu dojmu doprinose i vitraji što ih je izradio akademski slikar Josip Botteri Dini.
Naposljetku ističem još jedan pozitivan primjer; ali ne crkveno zdanje, nego posve određenu tiskanu publikaciju. Naime, u svakome pogledu izvrsni udžbenik katoličkoga vjeronauka za 3. razred srednjih škola, naslovljen ″Životu ususret″, objelodanjen 2020., ne samo da ne podliježe sirenskomu zovu sve prisutnijega sakralnoga kiča nego mladim naraštajima nastoji formirati poželjni estetski ukus i visoku likovnu kulturu. Uz značajna umjetnička ostvarenja iz europske povijesti slikarstva nalaze se u udžbeniku i reprodukcije djelâ suvremenih hrvatskih akademskih slikara: ″Dođite k meni svi izmoreni i opterećeni″ Đure Sedera, ″Gospa od Milosti″ Josipa Botterija Dinija i ″Eloi, Eloi, Lama Sabachthani″ Ane Guberine. Izboru se nema što prigovoriti, nego treba uz pohvalu spomenuti autore udžbenika: oni su Ivica Živković, Sandra Košta i Nikola Kuzmičić. Pohvale idu i izdavačima, Hrvatskoj biskupskoj konferenciji i Nacionalnomu katehetskom uredu, te nakladniku Kršćanskoj sadašnjosti. Udžbenik doista na najbolji način afirmira ne samo sadržaj istinske kršćanske vjere nego i Katoličkoj Crkvi pripadnu umjetnost u okrilju autentične tradicije.
