O svetome Valentinu povodom njegova spomendana

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Dana 14. veljače spomendan je svetoga Valentina, kojega štuju i slave ne samo katolici nego i pravoslavci, evangelici, anglikanci, baptisti i druge kršćanske Crkve i zajednice. Prije odgovora na pitanja tko za života bijaše sveti Valentin i što danas jest i što nam treba biti, slijede najvažniji podatci o njegovu životnom putu: povijesne činjenice, ali i njima pridošle legende.

Valentin, svetac i mučenik iz 3. stoljeća, rođen je 226. godine u Terniju, gradu u pokrajini Umbriji. Terni, starorimski Interamna Nahars, stotinjak je kilometara udaljen od grada Rima. Sveti Valentin bio je prvi biskup Ternija, a za biskupa ga je zaredio drugi umbrijski biskup, sveti Felicijan. O Valentinovu životu nema mnogo pouzdanih povijesnih podataka. Ipak se pouzdano zna da je imao velik ugled ne samo kod kršćana nego i pogana te da je podnio mučeničku smrt. Predaja svetomu Valentinu pripisuje brojna čudesna ozdravljenja. Posebice se isticao time što je često i zauzetno pohodio utamničenike, k tome i vjenčavao kršćanske parove.

U to je vrijeme Rimskim Carstvom vladao car Klaudije II., punim latinskim imenom Marcus Aurelius Claudius Gothicus, koji, uzgred budi rečeno, nije bio Got, nego podrijetlom Ilir, a nadimak Gotski pridodan je carevu imenu zato što je pobijedio Gote kod Niša u današnjoj Srbiji, a potukao je i također germanski narod Alemane u Italiji. I taj moćni rimski car htjede osobno upoznati Valentina, koji je slutio da bi zbog svoje vjernosti Kristu mogao dospjeti u carevu nemilost pa se predanom molitvom pripravio za mučeničku smrt.

Hrabro je stupio pred cara, koji mu reče: ″Valentine, rado bih čuo tvoju mudrost i želio bih postati tvoj prijatelj. Za uzvrat tražim od tebe samo jedno: da se vratiš staroj vjeri u rimske bogove.″ Valentin mu otpovrne: ″Svijetli care, kad bi makar nešto slutio od Božje slave, ne bi to nikad od mene tražio. Krist je za mene pravi Sin Božji.″ Tako je o svetome Valentinu zapisao u 8. stoljeću sveti Beda Časni, što čitamo u ″Rimskome martirologiju″. Na pitanje jednog sudca što misli o rimskim bogovima, Valentin odgovori da ih smatra demonima. Cijela skupština skoči na noge tražeći Valentinovu smrt. Car se prestraši pobune te Valentina preda gradskomu prefektu.

Predaja kaže da je Valentin obratio tamničara nakon što je vratio vid njegovoj kćeri, u koju se prema nekim legendama Valentin i zaljubio. Prefekt je Valentina odlučio kazniti – dade ga išibati i kamenovati, a nakon toga naredi da mu odrube glavu. Bijaše to godine 269. na Flaminijskoj cesti, sjeverno od Rima. Svetca i mučenika Valentina pokopala je pobožna žena Sabinilla.

Prema jednoj drugoj predaji, car Klaudije II. Gotski izdao je privremenu zapovijed da se vojnici ne smiju ženiti ni zaručivati, jer je smatrao da zbog žena i zaručnica ne će htjeti ići u rat. Svi svećenici i biskupi poslušali su carevu naredbu, osim Valentina, koji odluči vjenčavati mladiće i djevojke u tajnosti. Doznavši za to, car dade pogubiti Valentina odsijecanjem glave.

U nekim zemljama, uz njih i ponegdje u Hrvatskoj, i danas živi legenda prema kojoj na dan svetoga Valentina ptice imaju svadbu te djeci na skritim mjestima po stablima i u grmlju ostavljaju ostatke gozbene hrane i pića. K tome treba napomenuti da svetoga Valentina zazivaju kod padavice, nesvjestice i kuge; zaštitnik je braka i bračne ljubavi, zaručnika i zaljubljenih.

Sveti Valentin počeo se slaviti već u ranome srednjem vijeku, posebice u Engleskoj, a zatim se štovanje proširilo po cijelome svijetu. Budući da se životni ritam ravnao prema crkvenim blagdanima i hodu kroz liturgijsku godinu, pri čemu je Crkva od vjernikâ zahtijevala da vjenčanja ne priređuju u vrijeme velikih blagdana, ponajprije Božića i Uskrsa – nadnevak 14. veljače pokazao se prikladnim jer dolazi nakon božićnoga vremena, a prije korizme. Običaj da se Valentinovo obilježava kao dan zaljubljenih došao je u Europu nakon Drugoga svjetskog rata s američkom vojskom, koja je na ovaj dan upriličavala balove.

Potrebno je istaknuti da je papa Benedikt XVI. proglasio spomendan svetoga Valentina danom braka, a dotičnoga svetca zaštitnikom bračne ljubavi. Ali u medijima koji spominju Valentinovo gotovo da ne ćemo čuti imenice ″brak″ i ″ljubav″, kao ni pridjeve ″bračna″ i ″zaručnička″. Govori se o zaljubljenosti, zaljubljenima i njihovu danu. Čak i nije najveći problem u posvjetovnjenju i komercijalizaciji ovoga crkvenog spomendana – razumljivo je da ugostitelji, turističke agencije, cvjećari, prodavači parfema, bombonijera, modne konfekcije i drugoga nastoje zaraditi – ali je nama kršćanima neprihvatljivo da se časno ime svetoga Valentina nerijetko povezuje s razuzdanim hedonizmom, površnim zaljubljenostima, časovitim čuvstvima, čak i s promiskuitetnim ponašanjem.

Sveti Valentin zaljubljenike poziva na ljepotu susreta u ljubavi, u čvrstom združivanju jednog ″Ja″ s jednim ″Ti″, u postojanoj i odgovornoj zaručničkoj i zatim bračnoj predanosti u ljubavi. U vezi s time treba reći da se ne protivi kršćanstvu prihvatiti svjetovne i sekularne sastavnice života. Posebno valja istaknuti da sekularnost trebamo razlikovati od sekularizma, ateističke ideologije agresivno suprotstavljene vjeri i Crkvi. Za razliku od toga, sekularnost, ispravno shvaćena i življena, može doprinijeti ostvarenju takvoga sekularnog društva u kojemu će i vjernici i oni koji to nisu ostvariti skladan zajednički život i međuljudsko poštovanje, ne samo jedni uz druge nego ponajprije jedni s drugima u zajedničkome društvu. U svemu tome treba imati na umu – pri obilježavanju Valentinova, ali i u drugim prilikama – onaj iz novozavjetnih ivanovskih spisa univerzalni i zlatni naputak da kršćanin ima biti ″u svijetu″, ali ne ″od svijeta″.