Razmišljanje o misnim čitanjima blagdana Kršenja Gospodinova
Ivica Hadaš - Vatikan
Božićno vrijeme završava Gospodinovim krštenjem. Sutra ćemo se prisjetiti toga događaja koji nas potiče da razmišljamo i o svojem krštenju. Isus je htio primiti krštenje kako ga je propovijedao i podjeljivao Ivan Krstitelj. Radi se o pokorničkom krštenju koje je izražavalo želju da budemo očišćeni od grijeha.
Prvo nam čitanje sutrašnje liturgije govori o raspoloživosti koju Bog traži od čovjeka. Prorok Izaija kaže: „Tražite Jahvu dok se može naći, zovite ga dok je blizu! Nek bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje. Nek se vrati Gospodinu, koji će mu se smilovati, k Bogu našem, jer je velikodušan u praštanju“.
Krštenje se od Ivana Krstitelja moralo primiti u takvom raspoloženju. Isusu to krštenje nije trebalo; ipak bio je svjestan da za izvršavanje svojega poslanja mora ići Ivanu Krstitelju da ga krsti, morao se staviti među grešnike, u određenom smislu biti kao oni i pokazati se solidaran s njima.
Sve nam to pomaže shvatiti značenje Isusova poslanja; došao je ne samo kako bi bio među nama, da bi nas utješio svojom prisutnošću, nego osobito da bude među nama grešnicima, kako bi s nama podijelio našu sudbinu i preobrazio je, zahvaljujući toj svojoj solidarnosti na putu spasenja.
Ivan Krstitelj je svjestan samo privremene i nesavršene dimenzije svojega krštenja. Naime, onima koji mu dolaze kaže: „Nakon mene dolazi jači od mene. Ja vas krstih vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim“.
Isus je onaj koji po svojem krštenju daje Duha Svetoga. Zato, nakon što se krstio, pojavljuje se Duh Sveti. Evanđelje za Isusa kaže: „I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj“.
Isusovo je krštenje preobličivanje njegovog otajstva smrti i uskrsnuća. Prilikom krštenja, kako se u ono vrijeme prakticiralo, krštenika se uranjalo u vodu i potom je izlazio iz nje. Isus je uronio u vodu muke, u vodu koja izaziva smrt i potom je iz nje izišao, tako da je to njegovo djelo velikodušne ljubavi za sve ljude postalo put spasenja.
U drugom čitanju sutrašnje liturgije evanđelist Ivan kaže da je Isus došao „ne samo s vodom nego s vodom i krvlju“. Isus nije došao samo kako bi primio Ivanovo krštenje vodom, nego da bi primio drugo krštenje, kao što sâm u evanđelju kaže: „Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!“ To krštenje je krštenje njegove muke, krštenje u kojem prolijeva svoju krv.
Voda našega krštenja na osobit je način vezana s Isusovom krvlju. Naime, naše krštenje izražava čišćenje vodom; čišćenje koje smo zadobili ne po vodi, nego po Isusovoj krvi koju je za nas prolio.
Isus je po muci postao sposoban ljudima dati Duha Svetoga. Tijekom krštenja na Jordanu, izlazeći iz vode, Isus je vidio Duha Svetoga kako se spušta na njega; u muci je zadobio Duha Svetoga kako bi ga dao svima nama. Radi se o Duhu koji čisti, otpuštajući nam grijehe i o Duhu koji posvećuje, ujedinjujući nas s Bogom.
Duh Sveti je posvjedočio. Duh Sveti se očitovao u Isusovu krštenju, kako bi nam pokazao da je krštenje u Isusovo ime sredstvo kojim ljudi dobivaju Duha Svetoga koji čisti od grijeha i Duha Svetoga koji posvećuje.
Na Kalvariji, iz Isusova probodenog boka izišla je krv i voda. Krv objavljuje dar njegova života; voda očituje djelotvornost njegove smrti koja pročišćava i koja je simbol Duha Svetoga.
Zahvaljujući krštenju koje imamo i koje pokazuje našu vjeru u Isusa, postali smo djeca Božja. Isus je tijekom svojega krštenja proglašen Božjim miljenikom: „A glas se zaori s nebesa: 'Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!'“ Mi po svojem krštenju postajemo usvojena djeca, kako nas podsjeća evanđelist Ivan: „Tko god vjeruje da je Isus Krist, rođen je od Boga; tko god ljubi roditelja, ljubi i od njega rođenoga“.
Naše je krštenje izvor ljubavi za svu Božju djecu. Evanđelist Ivan ističe: „Po tome znamo da ljubimo djecu Božju: kada god ljubimo Boga i vršimo njegove zapovijedi“. Postoji vrlo uski odnos između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema Božjoj djeci, to jest prema našem bližnjemu.
Isus je, primajući krštenje od Ivana Krstitelja, izrazio svoju potpunu poslušnost prema Ocu i svoju velikodušnu solidarnost s grešnicima. Tako je očitovao nutarnje jedinstvo dviju dimenzija ljubavi. I mi smo u svojoj vjeri u Isusa pozvani uočiti te dvije dimenzije; po krštenju smo uvedeni u nutarnji odnos s Bogom i s druge strane, uključeni smo u zajednicu Božje djece, u Crkvu.
Evanđelist Ivan kaže: „Sve što je od Boga rođeno pobjeđuje svijet. A ovo je sredstvo pobjede koje pobjeđuje svijet: naša vjera“. Ako vjerujemo u Isusa koji je došao s vodom i krvlju i koji nam je dao Duha Svetoga, pobjeđujemo svijet, to jest pobjeđujemo sve zle sklonosti koje se opiru ljubavi, sve sebične sklonosti, oholost i nepoštenje, te potpuno živimo u čudesnoj ljepoti ljubavi koja dolazi od Boga.
Naše je krštenje nutarnjom vezom povezano sa životom Božje ljubavi koja nam je dana po Isusovoj gesti ljubavi kada je uronio u vodu Jordana; gestom kojom nam je pokazao da želi spasiti sve grešnike.
