Papa Franjo i redovnici Papa Franjo i redovnici 

O tradiciji i tradicionalizmu u životu Crkve

Papa Franjo na tragu je svojih prethodnika u očuvanju katoličke tradicije i suprotstavljanja tradicionalizmu. Početkom listopada 2015. na prvoj radnoj sjednici biskupske sinode posvećene obitelji rekao je da ″Crkva nije muzej uspomena, nego izvor nadahnuća″.

Marito Mihovil Letica - Zagreb

U ovome poodmaklom postmodernom vremenu često možemo čuti i pročitati pomodne i pretenciozne formulacije poput ″uspješan spoj tradicije i modernosti″, ″pobjeda suvremenoga nad tradicionalnim″ i slično. To se uvriježilo u govoru o umjetnosti, modnoj kreaciji, uređenju interijera, u turističkim ponudama, statutima društava i udruga, programima političkih stranaka i još koječemu. Izričaj ″spoj tradicije i suvremenosti″ podrazumijeva da suvremenost prije toga navodnog spajanja bijaše odijeljena od tradicije koju je, u takvome shvaćanju, bila prevladala i ostavila za sobom. Takvo mišljenje tradiciju razumijeva ponajprije kao relikt minulih vremena, kolektivnu uspomenu na kulturni identitet, kult povijesno proživljenih i komemoriranih kulturnih vrijednosti stanovite ljudske zajednice, kao nešto čemu pripada u svakome slučaju dimenzija prošlosti.

A to je umnogome pogrešno, lišeno objektivnoga smisla. Naime, premda je tradicija vrijednosno ukorijenjena u plodnome humusu prošlosti, ona se razgranava i ozelenjuje u neprekinutom rastu i razvoju, prenoseći tako životodajne sokove koji hrane mnoge univerzalne principe i njihove plodove. Stoga je dominantna (mjerodavna i usmjeriteljska) dimenzija tradicije – budućnost. U suprotnome bi se tradicija lišila uloge prenošenja i predaje, čime bi prestala biti tradicijom, pa bi samim time prestala biti. Tradicija čuva vrijednosne sadržaje iz prošlosti, ali ih ne drži okamenjenima, nego ih nastoji reafirmirati i aktualizirati, suobličiti sadašnjemu trenutku, djelotvorno osuvremeniti i postaviti u perspektive budućnosti.

Institucija koju najčešće povezujemo s tradicijom jest Crkva. Ona zahvaljujući tradiciji traje dva tisućljeća. Tradicija nas uvodi u tijek sjećanja i pamćenja, pri čemu je takvo pamćenje u službi budućnosti. Prisjetimo se Isusovih riječi izgovorenih na Posljednjoj večeri: ″Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen″ (Lk 22,19).

Takvomu pamćenju usmjerenu prema budućnosti – suprotstavlja se tradicionalizam. Riječ je o retrogradnome svjetonazoru i opasnoj ideologiji koja biva programatskim oponentom progresizmu – a bez progresizma je, u skladu s rečenim, tradicija ne samo realno nemoguća nego i logički nezamisliva.

Potrebno se prisjetiti svetoga pape Ivana Pavla II., koji je 1988. u apostolskome pismu ″Ecclesia Dei afflicta″ za tradicionalizam rekao da to nije ljubav prema tradiciji, nego ljubav prema takvomu konzervatizmu koji sve čuva apsolutno netaknutim, koji okameni umjesto da očuva na životu. K tome je Ivan Pavao II. istaknuo da se tradicija, kako jasno naučava Drugi vatikanski koncil, nastavlja u Crkvi s pomoću Duha Svetoga. Papa je zapravo govorio o sjećanju u kojemu je Duh Sveti sjetitelj Isusove poruke Crkvi odnosno narodima. Na to se nadovezuju osobito izražajne riječi Jaroslava Pelikana, povjesničara kršćanstva sa Sveučilišta Yale, koji je u jednome razgovoru za medije 1989. rekao:

″Tradicija je živuća vjera mrtvih – tradicionalizam je mrtva vjera živih. Tradicija živi u razgovoru s prošlošću, sjećajući nas gdje smo te da smo mi ònī koji moraju odlučiti.

Tradicionalizam pretpostavlja da se nikada ništa ne smije učiniti prvi put, pa se do rješenja za neki problem dolazi, navodno, pomoću jednoglasnoga svjedočenja te homogenizirane tradicije.″

Sa žaljenjem možemo ustvrditi da se tradicionalizam, koji umrtvljuje i fosilizira tradiciju, iskazuje živim i djelatnim u Katoličkoj Crkvi, i to ne samo među vjerničkim pukom nego i kod klera, pa i onoga pri vrhu crkvene hijerarhije. Papi Franji spočitavaju njegovo navodno otklanjanje od crkvene tradicije, upućuju mu neutemeljene i tendenciozne kritike. Bit će dovoljno, i previše, navesti tradicionalizmom prožete kritike što ih je biskup Athanasius Schneider, pomoćni biskup Astane u Kazahstanu, izrekao o novoobjavljenoj enciklici ″Fratelli tutti″, optužujući njezina autora, papu Franju, za ″razvodnjavanje evanđelja, to jest objavljenih istina, u naturalistički humanizam – zatvarajući vidokrug o životu Crkve u uski horizont ovosvjetskih stvarnosti. To znači preobraziti istinsko evanđelje, koje je evanđelje vječnog života, u novo, krivotvoreno evanđelje vremenitoga i tjelesnoga života.″ Potrebno je istaknuti da je biskup Schneider u toj kritičkoj besjedi rekao kako ″enciklika ′Fratelli tutti′ nažalost pogoršava desetljećima staru krizu slabljenja nadnaravnoga vidokruga u životu Crkve″. Govoreći o ″desetljećima staroj krizi″ biskup Schneider optužuje ne samo papu Franju nego i njegove prethodnike. Nejasno je zašto te riječi nisu naišle na jasnu reakciju, nego su gotovo zanemarene.

Papa Franjo na tragu je svojih prethodnika u očuvanju katoličke tradicije i suprotstavljanja tradicionalizmu. Početkom listopada 2015. na prvoj radnoj sjednici biskupske sinode posvećene obitelji rekao je da ″Crkva nije muzej uspomena, nego izvor nadahnuća″. To jasno evocira i reafirmira riječi svetoga pape Ivana XXIII., s pravom nazvanoga Dobri Papa, koji je biskupima jednom prigodom napomenuo: ″Crkva nije muzej koji treba čuvati, nego vrt koji treba obrađivati.″ Papa je Franjo na povratku s apostolskoga pohoda Rumunjskoj početkom lipnja 2019. u zrakoplovu tijekom razgovora s novinarima rekao da tradicionalizam ″želi zaštititi pepeo prošlosti″, istaknuvši da višestoljetna tradicija svjetske Crkve ″ne sliči spremniku za sačuvane predmete″, nego da je ″poput korijena koji omogućuje novi rast″.

Naposljetku valja kazati da kao što plodonosno žito imamo odijeliti od kukolja, tako trebamo razlučiti životodajnu tradiciju od pepela tradicionalizma.

Sljedeće nedjelje bit će riječi o tradiciji i tradicionalizmu u sakralnoj umjetnosti, u slikarstvu i arhitekturi, o primjerima gdje je plodonosna tradicija u Crkvi pobijedila tradicionalizam, ali i suprotnima gdje se nametnuo agresivni i retrogradni tradicionalizam. 

Ovdje poslušajte prilog: O tradiciji i tradicionalizmu u životu Crkve
24 siječnja 2021, 16:00