O blagdanu Presvetoga imena Isusova

Marito Mihovil Letica - Zagreb

U ″Knjizi Izlaska″ čitamo da se Mojsije goneći stado ovaca uspeo na Horeb, jedan od vrhova sinajskoga gorja. Tada mu Bog objavi svoje ime: ″Ja sam koji jesam″ (Izl 3,14), hebrejski ″′ehjeh ′ašer ′ehjeh″. Bog je jedini koji doista postoji, koji u pravome smislu jest. On ostaje čovjeku tajanstven, u onostranosti, ali djelatan u povijesti svojega naroda i cijeloga ljudskog roda. Riječ je o povijesti koja je ujedno i povrh svega povijest spasenja. U Novome zavjetu navedeno Božje samopredstavljanje dolazi do ispunjenja na početku knjige ″Otkrivenje″: ″Ja sam Alfa i Omega, govori Gospodin Bog – ′Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi′, Svevladar″ (Otk 1,8). U tome se izričaju na Bogočovjeka Isusa Krista prenosi svojstvo Boga, koji je početak i svršetak svega.

U Isusovo se doba Židovi, a među njima na poseban način farizeji, utjecahu Zakonu, u kojemu je napisano da se Božje ime ne smije izgovarati uzalud. O tome u ″Knjizi Izlaska″ piše: ″Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo″ (Izl 20,7). Doslovce istu zapovijed nalazimo u knjizi ″Ponovljeni zakon″ (Pnz 5,11). U tome pogledu Židovi postadoše toliko skrupulozni da su potpuno zabranili izgovaranje Božjega imena. Smio je to učiniti samo veliki svećenik, i to jednom godišnje, prigodom blagdana. Budući da se tetragramsko ime Jahve, JHVH (sastavljeno od hebrejskih slova ″jod″, he″, ″vav″, ″he″), nije smjelo izgovarati, Židovi ga počeše čitati kao ″Adonaj″, što se na grčki prevodi ″Kyrios″, na latinski ″Dominus″, a na hrvatski ″Gospodin″. Podsjetimo se da knjiga ″Otkrivenje″, a time i cijela Biblija, završava zazivom: ″Amen! / Dođi, Gospodine Isuse! / Milost Gospodina Isusa sa svima!″(Otk 22, 20-21).

Gospodinu Isusu posvećen je, uz ostale, blagdan Presveto ime Isusovo. Važno je reći da ime Isus hebrejski glasi ″Jošua″ ili ″Jehošua″ u značenju ′Bog je Spasitelj′. Apostol Pavao u ″Poslanici Filipljanima″ kaže da je Bog preuzvisio Isusa i darovao mu ime, „ime nad svakim imenom!“ (Fil 2,9). Štovanje Presvetoga imena Isusova potaknuo je i proširio u 12. stoljeću sveti Bernard iz Clairvauxa, pripadnik cistercitskoga reda. Sveti Franjo Asiški sa silnom je gorljivošću izgovarao Isusovo ime, a braću opominjao: ″Kad Njegovo ime čujete, poklonite mu se sa strahom i poštovanjem, licem do zemlje!″

Ime Isusovo počelo se u liturgijskim slavljima osobito štovati od 14. stoljeća, posebice među franjevcima. Najviše su ime Isusovo promicali franjevački svetci Bernardin Sijenski i Ivan Kapistran u 15. stoljeću te u 17. i 18. stoljeću Leonardo Portomauricijski. Treba reći da je sveti Bernardin Sijenski podizao zastavu s istaknutim natpisom IHS, a kasnije su se dotična slova uklesavala u kamen i urezivala u drvo. Sveti Bernardin Sijenski i sveti Ivan Kapistran nosili su sa sobom monogram Presvetoga imena Isusova i u tome su znaku propovijedali i blagoslivljali bolesnike.

Monogram IHS mnogi su skloni tumačiti kao kraticu latinskoga ″Iesus hominum Salvator″ odnosno ″Isus Spasitelj ljudi″, što u stanovitome pogledu nije pogrešno, ali odstupa od izvorne simbolike ovih slova. Naime, posrijedi su grčka slova I (″iota″), H (″eta″) i Σ (″sigma″), kojima počinje grčko ime IHΣOYΣ (Iesous), a to je ime Isusovo. Monogram IHS preuzet će u 16. stoljeću sveti Ignacije Loyolski kao grb svoje Družbe Isusove s geslom ″In nomine Iesu″ ili ″U ime Isusovo″. Zanimljivo je primijetiti da se Ignacijevi sljedbenici, pripadnici crkvenoga reda koji je sveti Ignacije osnovao, ne zovu po svojemu osnivaču – nego im je u nazivu upravo ime Isusovo. Vodeći se poniznošću (lat. ″humilitas″) sveti Ignacije nije htio da se njegovi sljedbenici nazovu po njemu (npr. ″ignacijevci″) – nego po Isusu, prema imenu Isusovu: Družba Isusova.

U ″Evanđelju po Ivanu″ čitamo: ″U onaj me dan nećete ništa više pitati. / Zaista, zaista, kažem vam: / što god zaištete u Oca, / dat će vam u moje ime. / Dosad niste iskali ništa u moje ime. / Ištite i primit ćete / da radost vaša bude potpuna!″ (Iv 16, 23-24).

Uzvik ″U ime Isusovo″ uvriježio se ne samo u kršćanskoj pobožnosti nego i u svagdanjemu životu pa se i ònī manje važni poslovi čine ″u ime Isusovo″. U ovo vrijeme neposustale pandemije koronavirusa bit će uputno spomenuti zanimljivost koja kaže da je u doba velike kuge u Europi, potkraj 6. stoljeća, papa Grgur I. Veliki donio zakon da se osobi koja kihne kaže: ″Bog te blagoslovio″. Ta se uzrečica u povezanosti s kihanjem do danas zadržala u engleskome jeziku: ″God bless you″ ili samo ″Bless you″; dok u hrvatskome jeziku slična uzrečica i danas živi među starijim pukom u nekim područjima Dalmacije, Hercegovine i Bosne, možda i drugdje, a glasi: ″U ime Isusovo″ ili skraćeno ″Misusovo″.

Ne ulazeći u to krši li se time Druga Božja zapovijed koja nas opominje da ne izustimo uzalud ime Gospodina, Boga svoga, možemo s etnološkoga i općenito kulturološkoga stajališta primijetiti koliko ime Isusovo prožima čovjekovu svakidašnjicu, čak i u činu kihanja, koji je prema kršćanskoj etici ″actus hominis″ ili ″čin čovjeka″, što ga čovjek ne čini na temelju specifično ljudske naravi, razumske i slobodne, nego na njega utječe prirodna prisila, po čemu se takvi čovjekovi čini ne razlikuju od sličnih čina kod drugih bića, primjerice životinja (koje također kišu, dišu, hrane se, spavaju itd.). Za razliku od toga, ″actus humanus″ ili ″ljudski čin″ utemeljen je na razumu i slobodi čovjekove volje te je nešto specifično ljudsko. U tome je smislu slavljenje Isusova imena i svijest o njegovu značenju autentični ljudski čin: slobodni, razumski i odgovorni ljudski čin kojim čovjek odgovara na Božju objavu.

Blagdan imena Isusova uvršten je 1721. u glavni kalendar Katoličke Crkve, a reformom koju je početkom 20. stoljeća proveo sveti papa Pio X. slavi se 3. siječnja. Presvetomu imenu Isusovu posvećene su brojne župe, crkve i kapele u Hrvatskoj i diljem svijeta.