Razmišljanje uz misna čitanja 4. nedjelje došašća
Ivica Hadaš - Vatikan
Na sutrašnju nedjelju koja neposredno prethodi Božiću slušat ćemo evanđelje o naviještenju Isusova rođenja. Jasno je da se naviještenje nije dogodilo nekoliko dana prije Božića. Liturgija se ne brine o kronologiji, no tim prizorom koji je zapravo prijeko potreban za dobro prihvaćanje božićnog otajstva, namjerava osvijetliti iščekivanje Božića.
Anđeo je tijekom naviještenja kazao da će Gospodin Bog Marijinu sinu dati prijestolje Davida oca njegova. Kako bi pripremilo to proročanstvo, prvo nam čitanje sutrašnje liturgije prikazuje proroštvo proroka Natana kralju Davidu. Drugo nam čitanje sutrašnje liturgije govori o navještaju evanđelja Isusa Krista koje će biti dano kako bi svi narodi bili poslušni u vjeri. Vjerom moramo prihvatiti utjelovljenje Božjega Sina koji je postao Davidov sin, Mesija i Spasitelj.
Nakon što mu je Gospodin udijelio pobjedu nad svim njegovim neprijateljima, kralj David si je izgradio lijepi dvor, kuću od cedrovine, raskošnu građevinu za ona vremena. Međutim, potom je postao svjestan da nije mislio kako izgraditi kuću za Božji kovčeg koji je znak Božje prisutnosti. Stoga je proroku Natanu rekao: „Pogledaj! Ja, evo, stanujem u dvoru od cedrovine, a kovčeg Božji stoji pod šatorom“.
Tu možemo primijetiti kako se David proroku Natanu nije usudio jasno izraziti svoj projekt. To je projekt koji se odnosio na Božju svetost, a u skladu s mentalitetom Staroga zavjeta, vrlo je opasno bilo imati inicijativu koja se odnosi na Božju svetost.
No prorok je naslutio da je Davidov projekt izgraditi veličanstven hram, koliko je to moguće, dostojan Boga. Dakle, Natan je kraljevu nakanu odobrio i kazao: „Idi i čini sve što ti je na srcu jer je Gospodin s tobom“.
Međutim, Gospodin se nije složio s tim projektom. Stoga je tu istu noć Natan čuo Božju riječ koja je tražila da preoblikuje odgovor koji je dao Davidu. Božji je odgovor na Davidov projekt na kraju bio: „Davide, nećeš ti izgraditi kuću za mene, nego ja, Bog, izgradit ću kuću za tebe“.
Ta će kuća biti kraljevska dinastija koja će nad narodom Božjim imati vlast za svagda. Gospodin je Davidu rekao: „I kad se ispune tvoji dani i ti počineš kod svojih otaca, podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela“. Dakle, Bog je obećao Davidu da će mu dati sina koji će biti nasljednik, sina kojem će Bog biti otac: „Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin“; njegovo će prijestolje trajati zauvijek.
To je Natanovo proroštvo izvor mesijanske nade. Davidovi nasljednici koji su nakon njega kraljevali, zapravo, nisu bili idealni vladari, nego ljudi puni nedostataka, koji nisu slijedili Gospodinove putove i koji su zbog toga izazvali nesreće za narod. Ipak ta su razočaranja uzrokovala nadu u savršeno ispunjene Božjega projekta i obećanja, nadu u kralja Mesiju koji će biti uistinu idealan vladar i čije će kraljevstvo trajati zauvijek.
Prilikom navještenja anđeo je Mariji kazao da se to proroštvo i ta mesijanska nada ostvaruju. Marijin će sin biti Davidov nasljednik. Anđeo je navijestio Mariji: „Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja“. Tako će se Božje obećanje ispuniti na savršen i konačan način; Natanovo proroštvo će se ostvariti na način koji se prije nije mogao predvidjeti.
Taj nam navještaj pomaže shvatiti da kada Bog daje obećanje, njegovo je ispunjenje uvijek ljepše i savršenije od onoga kako su to obećanje ljudi shvatili. Marijin sin nije samo Davidov nasljednik, nego je uistinu Božji Sin.
Nakon što je Marija čula taj anđelov navještaj, upitala je: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“ U anđelovom joj je odgovoru objavljeno da će njezin sin uistinu biti Božji Sin, neće imati ljudskog oca, nego će biti začet po Duhu Svetom: „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji“. Ta je objava puna Božjega projekta koji se očituje kao mnogo veći i iznenađujući od onoga koji možemo zamisliti.
Stoga se toj uistinu izvanrednoj velikodušnosti moramo diviti. Bog je izabrao jednostavnu djevojku i učinio je majkom svojeg Sina, ljudskom majkom Sina vječnoga Oca. To je prekrasna stvar koja mijenja cijeli naš ljudski život i cijelu povijest svijeta. Božji Sin postao je dijete, prihvaćajući ljudsko tijelo, kako bi uspostavio Božje kraljevstvo i u njega uveo sve ljude.
U tom evanđeoskom odlomku možemo primijetiti suprotnost koja se očituje u različitoj dužini govora između obećanja koja je anđeo dao Mariji i njenoga odgovora. Anđeo je Mariji kazao: „Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja“. To je dugo proročanstvo koje otvara izvanredan i vječan pogled. Dijete koje će Marija roditi bit će nazvano Sin Svevišnjega. Nije moguće zamisliti veće dostojanstvo. I nakon Marijinog pitanja, anđelova su proročanstva postala još jasnija i izvanrednija, te su opširno protumačena.
Međutim, Marijin je odgovor kratka rečenica koja zapravo ne govori o slavi, nego o podložnosti i služenju: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ Marija se nije uzdizala, nego se ponizila i izrazila svoje prianjanje uz Božji projekt.
Ta je suprotnost značajna. Pomaže nam shvatiti da je Marija zaista bila ponizna i nije se željela isticati. Priznala se malenom pred Bogom i sretnom zbog toga. S druge je strane bila svjesna da o njezinom odgovoru ovisi ostvarenje Božjega projekta kojem je mogla biti prepreka ili pomoć.
Marija je tu pokazala ponašanje koje je savršeno odgovaralo onom Božjega Sina kada je došao na svijet; želio je postati Sluga Gospodnji, stavljajući se u službu cijeloga čovječanstva kako bi Božji projekt uspio. Marija je kazala: „Evo službenice Gospodnje!“, a Božji Sin ulazeći u svijet rekao je: „Evo dolazim! Vršiti, Bože, volju tvoju!“ Marijino je ponašanje potpuno odgovaralo toj izjavi Božjega Sina koji će kasnije postati njezin sin. Tako se Marija pokazala kao savršena suradnica Božjega projekta i u svojem „Veliča“ mogla je klicati kako je „Bog uzvisio neznatne“, jer je tim svojim poniznim i velikodušnim odgovorom zadobila najveću slavu.
Marija se pripremala živjeti cijelo Kristovo otajstvo, pa i u njegovim dimenzijama punim trpljenja. No upravo su te dimenzije jedini put koji zaista vodi prema slavnim dimenzijama. Marija je slijedila taj put kada je kazala: „Evo službenice Gospodnje!“.
Tako se Mariji divimo zbog tog njezinog tako velikodušnog odgovora na Božji projekt. Možemo, i moramo, moliti milost da i mi prihvatimo, svatko u skladu s vlastitim pozivom, Božji projekt u svojem životu, savršenom poniznošću, velikom velikodušnošću i neprestanim prianjanjem uz njega.
